JEDAN VELIKI, ZABORAVLJENI RAZLOG ZAŠTO TREBA ČITATI DJECI
Šta je to u pričama što ih čini toliko privlačnim i korisnim?
Piše: Piter Grej
Samo probajte da izguglate sintagmu “čitanje deci”, i bićete zatrpani naslovima koji su odgovor na zadatu temu. A varijacije su sledeće: od skoro pretećih ”Zašto morate čitati svojoj deci” do suptilnijih “10 razloga zašto bi trebalo da čitate svojoj deci”. Većina tekstova se svodi na objašnjenje kako se čitanjem rađa i održava bliskost i toplina između deteta i roditelja, otvara mogućnost za razgovor i uzajamno poverenje, a navodi se i obogaćivanje jezika i prenošenje ljubavi prema čitanju.
To su sve zaista dobri razlozi.
Ipak, smatram da je jedan od najvažnijih razloga ovde izostavljen. Možda najvažniji od svih, jer upravo on objašnjava ljudsku ljubav prema fikciji i zašto se ona javlja tako rano u detinjstvu. A razlog je upravo ovaj:
Priče obezbeđuju pojednostavljenu simulaciju stvarnog sveta, koja nam pomaže da shvatimo i naučimo kako u tom svetu stvari funkcionišu. Aspekti našeg realnog sveta koji su obično najveći izazov, svakako su socijalni aspekti. Saznavati kroz priče kako se treba nositi sa zlom, a kako sa ljubavlju, kako prepoznati želje i potrebe drugih ljudi, kako se ponašati prema drugima, kako zadržati svoja prijateljstva i kako zaraditi poštovanje šireg društva, su sve veoma važne veštine koje svi moramo tj. treba da razvijemo. Priče koje volimo, a koje i danas čitamo svojoj deci, govore upravo o načinima sticanja svih ovih životnih veština. One nisu eksplicitno i prosto uputstvo o tome kako živeti društveni život. Ne, umesto toga one implicitno ukazuju koje stvari su dobre a koje ne, pa slušaoci ili čitaoci moraju da formulišu lekcije za sebe, svako na svoj način. Svi psiholozi i pedagozi će potvrditi da su lekcijekoje sami uobličavamo daleko moćnije od onih koji su eksplicitno saopštene.
Ljubav prema pričama je osnova ljudske prirode. Istorijski gledano, priče su prethodile razvoju pisanja. Sve ljudske kulture, osim onih koje su uništili osvajači i kolonijalisti, imaju priče. Priče su smernice za život. Pre nego što je postojalo pisanje, priče su se prenosile sa generacije na generaciju. Deca su na osnovu priča saznavala o verovanjima i vrednostima svog naroda. Moglo bi se reći da je kultura bez priča, kultura bez moralnih smernica. Priče opisuju osnovne sukobe i dileme ljudskog života i stimulišu nas da razmišljamo o načinima njihovog rešavanja. Danas, u pismenim kulturama, priče su zapisane i ima ih mnogo više nego što ih je bilo u predpismenim kulturama, i mi sami ih danas prenosimo češće kroz čitanje nego usmenim putem.
Priče su simulacija životnih izazovia i dilema
Robert Luis Stivenson je davno napisao: „Život je monstruozan, beskonačan, nelogičan, dirljiv, umetničko delo, neuporediv sa bilo čime, uredan, konačan, samostalan, racionalan, i nezaustavljiv. Život se nameće brutalnom energijom, kao nerazgovetna grmljavina.” Njegova poenta je bila da cenimo umetnost, a samim tim i priče – jer fokusiraju našu pažnju na ideje ili iskustva izdvojene iz kovitlaca stvarnog života i time nam omogućavaju da ih doživljavamo i mislimo o njima jasnije.
Kanadski psiholozi Ket Otlej i Rejmond Mar, proširili su Stivensonovu ideju – manje poetski a više naučno. U njihovoj teoriji simulacije (proživljavanja) fikcije, oni pišu, da fikcija svakao nije život, ali „je dobar model, korisna simulacija, zamišljeno proživljavanje situacija i samim tim priprema za stvarni svet.“ I na drugim mestima oni pišu, „Izmišljene priče su informativne, one omogućavaju predviđanje i objašnjenje, ali i otkrivaju osnovne procese kako se određene situacije mogu rešiti.“ Takođe ukazuju na to da nas one pripremaju i adaptiraju na sve što nas u životu čeka, naročito priče o društvenim odnosima, jer priče obezbeđuju sigurno i efikasno mesto na kome se učimo i razmišljamo o svemu što nas čeka.
Ja bih ovako prepričao njihovo naučničko stanovište: priče su oblik igre, i kao i u svim igrama, naše učešće u njima je način sticanja znanja i ideja koje su dragocene za snalaženje u stvarnom svetu. Kada uđemo u priču, ulazimo u “probaj da veruješ” svet, gde, upravo zato što je sve kobajagi, nema neposrednih realnih posledica. Zato što su događaji pojednostavljeni, a oni važni istaknuti, možemo doživeti i izazove poteškoće jasnije, razmisliti o njima racionalnije i bolje uviđati, nego da nam se to dogodilo u stvarnom svetu.
Priče koje nas najviše privlače su o međuljudskim odnosima. To očigledno više važi za malu decu nego za odrasle. U jednoj nedavnoj seriji eksperimenata, deca uzrasta četiri godine pokazala su veće interesovanje za priče o ljudima ili životinjama sa ljudskim osobinama nego za priče o stvarnim životinjama ili predmetima. Takođe su poželjnije priče u kojima su akteri imali određene želje ili težnje, kao i probleme koje pokušavaju da prevaziđu. Isto tako, poželjnije su priče o dve ili više osoba u interakciji nego priča o jednoj osobi. Uopšteno, željni smo da učimo o različitim štetnim i korisnim načinima kako da ljudi funkcionišu jedni s drugima, možda zato što je to najvažnija životna lekcija.
Priče imaju veći uticaj na nas nego dokumentarci koji sadrže iste informacije. U jednom eksperimentu, na primer, neki studenti čitaju Čehovljevu “Damu sa psetancetom”, u kojoj se govori o neverstvu, a drugi čitaju tekst sa istim informacijama, ali pisan u dokumentarnoj formi, gde je preljuba predstavljena iz sudskih spisa. Rezultat je bio da su oni koji su čitali priču doživeli više emocija i više promena u stavovima, nego oni koji su pročitali činjenični sudski zapisnik.
Priče razvijaju empatiju
Empatija je, veruju mnogi psiholozi, biološki temelj za moral. To je mogućnost da osoba saoseća tj. da vidi svet, u izvesnoj meri, sa stanovišta druge osobe i da doživi, makar delimično, ono šta ta osoba doživljava. Osećaj tuge ili straha druge osobe je prvi korak ka tome da se pomogne toj osobi, dok je radovanje zbog tuđe sreće vrsta nagrade za pomoć u postizanju te sreće. Čak i odojčad pokazuju primitivnu formu empatije – na primer, kada neko drugi plače i oni se skoro uvek rasplaču. Kako se deca razvijaju, i njihov kapacitet za saosećanje može da raste ili atrofira u zavisnosti od uslova koji im se nude u detinjstvu. Jedan od faktora koji može da igra ključnu ulogu u razvoju empatije kod deteta, jesu priče koje deca čuju, ili, kasnije – pročitaju.
Fric Brajthaupt, specijalista za nemačku književnost, kaže da je fikcija moćno sredstvo za razvoj empatije, jer se slušaoci (ili čitaoci) automatski identifikuju sa jednim ili više karaktera iz priče. U tom identifikovanju, slušalac prolazi kroz različita iskustva – od tuge, radosti, trijumfa, poraza, i etičkih konflikata protagoniste – ili možda antagoniste.
Dakle, uranjanje u priču može biti stalna vežba za razvoj empatije. Jer čitajući, mi ne samo da učimo ono kroz šta su tri praseta ili Hari Poter prošli, već takođe osećamo nešto od onoga što bi se oni osećali da su stvarni. Slušalac ili čitalac, ne može da deluje u okviru priče i utiče na njen ishod, ali može doživeti emocije i razmišljati o tim emocijama .
Slušanje ili čitanje nas čini mentalno aktivnima, ali fizički pasivnim, promoviše misao i razmišljanje koje ne može biti tako intenzivno i fokusirano u stvarnom životu. U stvarnom životu, nemamo toliko vremena da osećamo u svakoj situaciji, dešava se već nešto sledeće, naš ego to zataška ili jednostavno napuštamo, fizički odlazimo sa određenog mesta. Jednom rečju, češće koristimo prečice. Ali u fikciji, gde ne možemo da menjamo ono što se dešava, ne možemo otići, i sve što možemo da uradimo je da osećamo i mislimo. U tom procesu, možemo naučiti da brinemo o ljudima do kojih nam inače možda ne bi toliko stalo, uključujući i ljude koji su potpuno drugačiji od nas samih.
Broj istraživačkih studija, sa decom, kao i sa odraslima, dokazuju stav da priče promovišu razvoj empatije. Jedan niz studija je pokazao da su ljudi koji su pročitali mnogo fantastike, posebno fikcije koja se bavi međuljudskim odnosima – bili mnogo više skloni empatiji,nego drugi ljudi koji su čitali jednako mnogo, ali drugačiju, više naučnu literaturu. U eksperimentu sprovedenom u siromašnijem delu Toronta, kapacitet četvorogodišnjaka da probleme drugih ljudi vidi i razume iz njihove perspektive, znatno je porastao kada su i roditelji i učitelji počeli da im čitaju priče.
U drugom eksperimentu, sprovedenom u Sjedinjenim Američkim Državama 1970.godine, stavovi bele dece prema crnoj znatno su poboljšani kao rezultat slušanja priča u kojima su protagonisti bila crna deca. U još jednom eksperimentu, sprovedenom u SAD 1960. godine, bela deca drugog razreda, koja su čitala priče sa likovima nekoliko rasa, imala su pozitivnije stavove prema Afroamerikancima, uključujući veću tendenciju da se identifikuju sa njima i uključe ih u svoju grupu, nego deca drugog razreda koja su čitala uobičajene priče u kojima su sva deca bela.
Dakle, kada čitate priče svojoj deci, možete biti sasvim sigurni da im pružate između ostalog i mogućnost za moralni rast. Kada slušaju priče, deca mogu sasvim da zamisle sve što se dešava njihovim likovima, i samim tim mogu da sagledaju određene probleme i sa neke druge tačke gledišta. Priče pomažu deci u prevazilaženju narcizma, proširuju im pogled na društveni svet, i uče ih da se identifikuju sa širim spektrom drugačijih ljudi. Taj jedan razlog koji je uvek zaboravljen, a jedan je od najvažnijih kada je u pitanju čitanje deci – je razvoj empatije.
Izvor:
Psychology Today
Piše: Piter Grej
Samo probajte da izguglate sintagmu “čitanje deci”, i bićete zatrpani naslovima koji su odgovor na zadatu temu. A varijacije su sledeće: od skoro pretećih ”Zašto morate čitati svojoj deci” do suptilnijih “10 razloga zašto bi trebalo da čitate svojoj deci”. Većina tekstova se svodi na objašnjenje kako se čitanjem rađa i održava bliskost i toplina između deteta i roditelja, otvara mogućnost za razgovor i uzajamno poverenje, a navodi se i obogaćivanje jezika i prenošenje ljubavi prema čitanju.
To su sve zaista dobri razlozi.
Ipak, smatram da je jedan od najvažnijih razloga ovde izostavljen. Možda najvažniji od svih, jer upravo on objašnjava ljudsku ljubav prema fikciji i zašto se ona javlja tako rano u detinjstvu. A razlog je upravo ovaj:
Priče obezbeđuju pojednostavljenu simulaciju stvarnog sveta, koja nam pomaže da shvatimo i naučimo kako u tom svetu stvari funkcionišu. Aspekti našeg realnog sveta koji su obično najveći izazov, svakako su socijalni aspekti. Saznavati kroz priče kako se treba nositi sa zlom, a kako sa ljubavlju, kako prepoznati želje i potrebe drugih ljudi, kako se ponašati prema drugima, kako zadržati svoja prijateljstva i kako zaraditi poštovanje šireg društva, su sve veoma važne veštine koje svi moramo tj. treba da razvijemo. Priče koje volimo, a koje i danas čitamo svojoj deci, govore upravo o načinima sticanja svih ovih životnih veština. One nisu eksplicitno i prosto uputstvo o tome kako živeti društveni život. Ne, umesto toga one implicitno ukazuju koje stvari su dobre a koje ne, pa slušaoci ili čitaoci moraju da formulišu lekcije za sebe, svako na svoj način. Svi psiholozi i pedagozi će potvrditi da su lekcijekoje sami uobličavamo daleko moćnije od onih koji su eksplicitno saopštene.
Ljubav prema pričama je osnova ljudske prirode. Istorijski gledano, priče su prethodile razvoju pisanja. Sve ljudske kulture, osim onih koje su uništili osvajači i kolonijalisti, imaju priče. Priče su smernice za život. Pre nego što je postojalo pisanje, priče su se prenosile sa generacije na generaciju. Deca su na osnovu priča saznavala o verovanjima i vrednostima svog naroda. Moglo bi se reći da je kultura bez priča, kultura bez moralnih smernica. Priče opisuju osnovne sukobe i dileme ljudskog života i stimulišu nas da razmišljamo o načinima njihovog rešavanja. Danas, u pismenim kulturama, priče su zapisane i ima ih mnogo više nego što ih je bilo u predpismenim kulturama, i mi sami ih danas prenosimo češće kroz čitanje nego usmenim putem.
Priče su simulacija životnih izazovia i dilema
Robert Luis Stivenson je davno napisao: „Život je monstruozan, beskonačan, nelogičan, dirljiv, umetničko delo, neuporediv sa bilo čime, uredan, konačan, samostalan, racionalan, i nezaustavljiv. Život se nameće brutalnom energijom, kao nerazgovetna grmljavina.” Njegova poenta je bila da cenimo umetnost, a samim tim i priče – jer fokusiraju našu pažnju na ideje ili iskustva izdvojene iz kovitlaca stvarnog života i time nam omogućavaju da ih doživljavamo i mislimo o njima jasnije.
Kanadski psiholozi Ket Otlej i Rejmond Mar, proširili su Stivensonovu ideju – manje poetski a više naučno. U njihovoj teoriji simulacije (proživljavanja) fikcije, oni pišu, da fikcija svakao nije život, ali „je dobar model, korisna simulacija, zamišljeno proživljavanje situacija i samim tim priprema za stvarni svet.“ I na drugim mestima oni pišu, „Izmišljene priče su informativne, one omogućavaju predviđanje i objašnjenje, ali i otkrivaju osnovne procese kako se određene situacije mogu rešiti.“ Takođe ukazuju na to da nas one pripremaju i adaptiraju na sve što nas u životu čeka, naročito priče o društvenim odnosima, jer priče obezbeđuju sigurno i efikasno mesto na kome se učimo i razmišljamo o svemu što nas čeka.
Ja bih ovako prepričao njihovo naučničko stanovište: priče su oblik igre, i kao i u svim igrama, naše učešće u njima je način sticanja znanja i ideja koje su dragocene za snalaženje u stvarnom svetu. Kada uđemo u priču, ulazimo u “probaj da veruješ” svet, gde, upravo zato što je sve kobajagi, nema neposrednih realnih posledica. Zato što su događaji pojednostavljeni, a oni važni istaknuti, možemo doživeti i izazove poteškoće jasnije, razmisliti o njima racionalnije i bolje uviđati, nego da nam se to dogodilo u stvarnom svetu.
Priče koje nas najviše privlače su o međuljudskim odnosima. To očigledno više važi za malu decu nego za odrasle. U jednoj nedavnoj seriji eksperimenata, deca uzrasta četiri godine pokazala su veće interesovanje za priče o ljudima ili životinjama sa ljudskim osobinama nego za priče o stvarnim životinjama ili predmetima. Takođe su poželjnije priče u kojima su akteri imali određene želje ili težnje, kao i probleme koje pokušavaju da prevaziđu. Isto tako, poželjnije su priče o dve ili više osoba u interakciji nego priča o jednoj osobi. Uopšteno, željni smo da učimo o različitim štetnim i korisnim načinima kako da ljudi funkcionišu jedni s drugima, možda zato što je to najvažnija životna lekcija.
Priče imaju veći uticaj na nas nego dokumentarci koji sadrže iste informacije. U jednom eksperimentu, na primer, neki studenti čitaju Čehovljevu “Damu sa psetancetom”, u kojoj se govori o neverstvu, a drugi čitaju tekst sa istim informacijama, ali pisan u dokumentarnoj formi, gde je preljuba predstavljena iz sudskih spisa. Rezultat je bio da su oni koji su čitali priču doživeli više emocija i više promena u stavovima, nego oni koji su pročitali činjenični sudski zapisnik.
Priče razvijaju empatiju
Empatija je, veruju mnogi psiholozi, biološki temelj za moral. To je mogućnost da osoba saoseća tj. da vidi svet, u izvesnoj meri, sa stanovišta druge osobe i da doživi, makar delimično, ono šta ta osoba doživljava. Osećaj tuge ili straha druge osobe je prvi korak ka tome da se pomogne toj osobi, dok je radovanje zbog tuđe sreće vrsta nagrade za pomoć u postizanju te sreće. Čak i odojčad pokazuju primitivnu formu empatije – na primer, kada neko drugi plače i oni se skoro uvek rasplaču. Kako se deca razvijaju, i njihov kapacitet za saosećanje može da raste ili atrofira u zavisnosti od uslova koji im se nude u detinjstvu. Jedan od faktora koji može da igra ključnu ulogu u razvoju empatije kod deteta, jesu priče koje deca čuju, ili, kasnije – pročitaju.
Fric Brajthaupt, specijalista za nemačku književnost, kaže da je fikcija moćno sredstvo za razvoj empatije, jer se slušaoci (ili čitaoci) automatski identifikuju sa jednim ili više karaktera iz priče. U tom identifikovanju, slušalac prolazi kroz različita iskustva – od tuge, radosti, trijumfa, poraza, i etičkih konflikata protagoniste – ili možda antagoniste.
Dakle, uranjanje u priču može biti stalna vežba za razvoj empatije. Jer čitajući, mi ne samo da učimo ono kroz šta su tri praseta ili Hari Poter prošli, već takođe osećamo nešto od onoga što bi se oni osećali da su stvarni. Slušalac ili čitalac, ne može da deluje u okviru priče i utiče na njen ishod, ali može doživeti emocije i razmišljati o tim emocijama .
Slušanje ili čitanje nas čini mentalno aktivnima, ali fizički pasivnim, promoviše misao i razmišljanje koje ne može biti tako intenzivno i fokusirano u stvarnom životu. U stvarnom životu, nemamo toliko vremena da osećamo u svakoj situaciji, dešava se već nešto sledeće, naš ego to zataška ili jednostavno napuštamo, fizički odlazimo sa određenog mesta. Jednom rečju, češće koristimo prečice. Ali u fikciji, gde ne možemo da menjamo ono što se dešava, ne možemo otići, i sve što možemo da uradimo je da osećamo i mislimo. U tom procesu, možemo naučiti da brinemo o ljudima do kojih nam inače možda ne bi toliko stalo, uključujući i ljude koji su potpuno drugačiji od nas samih.
Broj istraživačkih studija, sa decom, kao i sa odraslima, dokazuju stav da priče promovišu razvoj empatije. Jedan niz studija je pokazao da su ljudi koji su pročitali mnogo fantastike, posebno fikcije koja se bavi međuljudskim odnosima – bili mnogo više skloni empatiji,nego drugi ljudi koji su čitali jednako mnogo, ali drugačiju, više naučnu literaturu. U eksperimentu sprovedenom u siromašnijem delu Toronta, kapacitet četvorogodišnjaka da probleme drugih ljudi vidi i razume iz njihove perspektive, znatno je porastao kada su i roditelji i učitelji počeli da im čitaju priče.
U drugom eksperimentu, sprovedenom u Sjedinjenim Američkim Državama 1970.godine, stavovi bele dece prema crnoj znatno su poboljšani kao rezultat slušanja priča u kojima su protagonisti bila crna deca. U još jednom eksperimentu, sprovedenom u SAD 1960. godine, bela deca drugog razreda, koja su čitala priče sa likovima nekoliko rasa, imala su pozitivnije stavove prema Afroamerikancima, uključujući veću tendenciju da se identifikuju sa njima i uključe ih u svoju grupu, nego deca drugog razreda koja su čitala uobičajene priče u kojima su sva deca bela.
Dakle, kada čitate priče svojoj deci, možete biti sasvim sigurni da im pružate između ostalog i mogućnost za moralni rast. Kada slušaju priče, deca mogu sasvim da zamisle sve što se dešava njihovim likovima, i samim tim mogu da sagledaju određene probleme i sa neke druge tačke gledišta. Priče pomažu deci u prevazilaženju narcizma, proširuju im pogled na društveni svet, i uče ih da se identifikuju sa širim spektrom drugačijih ljudi. Taj jedan razlog koji je uvek zaboravljen, a jedan je od najvažnijih kada je u pitanju čitanje deci – je razvoj empatije.
Izvor:
Psychology Today
Vredi pročitati...
Mudri trik kojim me tata pretvorio u strastvenog čitača
Kad mi je bilo osam godina, imao sam problema s čitanjem. Moj otac je bio vrlo pronicljiv učitelj. Riješio je problem na sljedeći način.
Nisam čak ni bio svjestan da me pokušava navesti na čitanje. Shvatio sam to tek nakon mnogo godina, tada sam imao samo osam.Jednom tjedno knjiga iz knjižnice se pojavila na mom stolu. Tjedan za tjednom. Govorio je samo: „Samo baci pogled“.
Sve dok napokon nije pogodio – Lav, vještica i ormar C. S. Lewisa. Sletio sam niza stube uzbuđeno brbljajući o ormaru koji vodi u snježno kraljevstvo. Tata me nije hvalio. Primio je vijest s hinjenom smetenošću. Ustao je i odlazeći rekao: „Kad dođeš do Aslana, imaj na umu da je C. S. Lewis pobožan kršćanin.
Pročitao sam knjigu. Tada je knjiga nestala i nije se pojavila nova. Upitao sam tatu: „Nema knjiga ovaj tjedan?“
„Provjeri u ormaru. On je ulaz u čarobno kraljevstvo.“
Sve Kronike Narnije bile su tamo, cijeli set. Bez pečata iz knjižnice, kupio ih je.
Sve sam ih pročitao u samo nekoliko tjedana.
Nakon toga se pojavila knjiga Nabor u vremenu. Tata je shvatio da volim klasičnu fantaziju.
Dok je tako isprobavao, nabasao je na znanstvenu fantastiku (Ray Bradbury, Arthur C. Clarke). Primijetio je da preferiram britanske autore.
Nije se brinuo za moju osmogodišnju osjetljivost; čitao sam knjige o kraju svijeta poput Luciferov čekić i distopičnu znanstvenu fantastiku kao
što je Hrabri Novi svijet.
Čitao sam neprestano do devete, desete godine, a i sada me je dovoljno pustiti u knjižnicu i izići ću ruku punih knjiga. [ IZ STRANIH MEDIJA | fatherly.com ]
Nisam čak ni bio svjestan da me pokušava navesti na čitanje. Shvatio sam to tek nakon mnogo godina, tada sam imao samo osam.Jednom tjedno knjiga iz knjižnice se pojavila na mom stolu. Tjedan za tjednom. Govorio je samo: „Samo baci pogled“.
Sve dok napokon nije pogodio – Lav, vještica i ormar C. S. Lewisa. Sletio sam niza stube uzbuđeno brbljajući o ormaru koji vodi u snježno kraljevstvo. Tata me nije hvalio. Primio je vijest s hinjenom smetenošću. Ustao je i odlazeći rekao: „Kad dođeš do Aslana, imaj na umu da je C. S. Lewis pobožan kršćanin.
Pročitao sam knjigu. Tada je knjiga nestala i nije se pojavila nova. Upitao sam tatu: „Nema knjiga ovaj tjedan?“
„Provjeri u ormaru. On je ulaz u čarobno kraljevstvo.“
Sve Kronike Narnije bile su tamo, cijeli set. Bez pečata iz knjižnice, kupio ih je.
Sve sam ih pročitao u samo nekoliko tjedana.
Nakon toga se pojavila knjiga Nabor u vremenu. Tata je shvatio da volim klasičnu fantaziju.
Dok je tako isprobavao, nabasao je na znanstvenu fantastiku (Ray Bradbury, Arthur C. Clarke). Primijetio je da preferiram britanske autore.
Nije se brinuo za moju osmogodišnju osjetljivost; čitao sam knjige o kraju svijeta poput Luciferov čekić i distopičnu znanstvenu fantastiku kao
što je Hrabri Novi svijet.
Čitao sam neprestano do devete, desete godine, a i sada me je dovoljno pustiti u knjižnicu i izići ću ruku punih knjiga. [ IZ STRANIH MEDIJA | fatherly.com ]
Jacob i Wilhelm Grimm
Jacob i Wilhelm Grimm poznati su njemački pisci bajki. Jacob je rođen 1785., a brat mu Wilhem godinu dana kasnije. Obojica su studirali pravo u Marburgu. Za vrijeme studija bili su aktivni u kritiziranju kralja Ernesta Augusta I., tako da ih je on protjerao sa sveučilišta. Među najpoznatije njihove bajke spadaju: Crvenkapica, Ivica i Marica, Kraljević žabac, Trnoružica, Snjeguljica, Palčić, Matovilka...
Jacob i Wilhelm Grimm poznati su njemački pisci bajki. Jacob je rođen 1785., a brat mu Wilhem godinu dana kasnije. Obojica su studirali pravo u Marburgu. Za vrijeme studija bili su aktivni u kritiziranju kralja Ernesta Augusta I., tako da ih je on protjerao sa sveučilišta. Među najpoznatije njihove bajke spadaju: Crvenkapica, Ivica i Marica, Kraljević žabac, Trnoružica, Snjeguljica, Palčić, Matovilka...
Branko Ćopić
Branko Ćopić(1. januara 1915. do 26. marta 1984.) je bosanskohercegovački književnik, po nacionalnosti Srbin, rođen u selu Hašanima u Bosanskoj krajini, (tada Austro-Ugarska). Učiteljsku školu je završio u Banja Luci, a Filozofski fakultet u Beogradu. Već kao student Ćopić se afirmiše kao pisac od dara, skreće na sebe pažnju književne kritike i dobija zasluženo priznanje dodeljivanjem nagrade Milana Rakića.On se sa uspjehom ogledao i u stvaralaštvu za djecu. Sa živom maštom i darom za spretno uobličavanje svojih inspiracija, a uz to i odličan humorista, on je našoj dječjoj književnosti dao više dragocijenih priloga. Preko petnaest knjiga za djecu, među kojima su i dva romana, živi su dokaz njegove aktivnosti u ovoj književnoj oblasti. Jedna od najpoznatijih njegovih djela za djecu su svakako Magareće godine i Ježeva kućica.
Iza sedam gora i sedam mora, postoji carstvo u kome leptirovi govore a drveće, bubice, vjerovi... sasvim su slični ljudima. Ako se pitate kako stići tamo trebate znati da sami početak puta leži već na prvim stranicama knjige koju držite u rukama. Nekad je to carstvo bilo veliko i veoma vidljivo. Djeca su rasla igrajući se po livadama, osluškujući što to šuma govori i potok priča. Sve je manje škola čiji đaci kroz prozore mogu vidjeti zelene proplanke ili šume u kojima bezbrižno žive životinje.
Branko Ćopić(1. januara 1915. do 26. marta 1984.) je bosanskohercegovački književnik, po nacionalnosti Srbin, rođen u selu Hašanima u Bosanskoj krajini, (tada Austro-Ugarska). Učiteljsku školu je završio u Banja Luci, a Filozofski fakultet u Beogradu. Već kao student Ćopić se afirmiše kao pisac od dara, skreće na sebe pažnju književne kritike i dobija zasluženo priznanje dodeljivanjem nagrade Milana Rakića.On se sa uspjehom ogledao i u stvaralaštvu za djecu. Sa živom maštom i darom za spretno uobličavanje svojih inspiracija, a uz to i odličan humorista, on je našoj dječjoj književnosti dao više dragocijenih priloga. Preko petnaest knjiga za djecu, među kojima su i dva romana, živi su dokaz njegove aktivnosti u ovoj književnoj oblasti. Jedna od najpoznatijih njegovih djela za djecu su svakako Magareće godine i Ježeva kućica.
Iza sedam gora i sedam mora, postoji carstvo u kome leptirovi govore a drveće, bubice, vjerovi... sasvim su slični ljudima. Ako se pitate kako stići tamo trebate znati da sami početak puta leži već na prvim stranicama knjige koju držite u rukama. Nekad je to carstvo bilo veliko i veoma vidljivo. Djeca su rasla igrajući se po livadama, osluškujući što to šuma govori i potok priča. Sve je manje škola čiji đaci kroz prozore mogu vidjeti zelene proplanke ili šume u kojima bezbrižno žive životinje.
Nada Iveljić
Nada Iveljić je rođena u Zagrebu, 4. aprila 1931. - Zagreb, 6. septembra 2009.) Bila je hrvatska dječja književnica.
Prije nego što je postala književnica, Nada Iveljić je bila učiteljica koja je, uz to, također radila na časopisu "Radost".
Neka od njezinih djela su:
"Dođi da ti pričam",
"Šestinski kišobran",
"Konjić sa zlatnim sedlom",
"Hvala ti,vjetre".
Nada Iveljić je rođena u Zagrebu, 4. aprila 1931. - Zagreb, 6. septembra 2009.) Bila je hrvatska dječja književnica.
Prije nego što je postala književnica, Nada Iveljić je bila učiteljica koja je, uz to, također radila na časopisu "Radost".
Neka od njezinih djela su:
"Dođi da ti pričam",
"Šestinski kišobran",
"Konjić sa zlatnim sedlom",
"Hvala ti,vjetre".
Ivica Vanja Rorić
Ivica Vanja Rorić je rođen u Foči kod Doboja. U Derventi je završio učiteljsku školu. U Beogradu je diplomirao na Filozofskom fakultetu. U Sarajevu je živio do 1992. godine. Do rata u BiH uređivao je dječji list Vesela sveska. Bio je suosnivač izdavačke kuće Drugari. U egzilu u Njemačkoj zajedno sa Šimom Ešićem 1993. osnovao je izdavačku kuću Bosanska riječ. Djela Ivice Vanje Rorića prevedena su na više jezika.
Objavio je više knjiga i izbora iz proze i poezije.
Ivica Vanja Rorić je rođen u Foči kod Doboja. U Derventi je završio učiteljsku školu. U Beogradu je diplomirao na Filozofskom fakultetu. U Sarajevu je živio do 1992. godine. Do rata u BiH uređivao je dječji list Vesela sveska. Bio je suosnivač izdavačke kuće Drugari. U egzilu u Njemačkoj zajedno sa Šimom Ešićem 1993. osnovao je izdavačku kuću Bosanska riječ. Djela Ivice Vanje Rorića prevedena su na više jezika.
Objavio je više knjiga i izbora iz proze i poezije.
- Đački kalendar (1968.)
- Enci menci na kamenci (sa Šimom Ešićem) (1970.)
- Eno ide bubamara (1973.)
- Priča do priče, pjesma do pjesme (1974.)
- Svemirko traži sreću (1980.)
- Dječak grli svijet (1980.)
- Doživljaji miša Šiša (1980/-/90.)
- Duga u travi (1982/96.)
- Drugari (sa Šimom Ešićem, T. Bjelkić, M. Odalović i D. Radulović) (1982.)
- Čik dopuni, čik pogodi (sa Šimom Ešićem)(1984.)
- Pričaonica (sa Šimom Ešićem) (1985.)
- Dodir zavičaja (sa Šimom Ešićem i A. Musić, na švedskom i njemačkom) (1986.)
- Vrbova grančica i Jelin osmijeh (1987.)
Šаrl Pero
Šаrl Pero (fr. Charles Perrault; 12. jаnuаr 1628 — 16. mаj 1703.) je bio frаncuski pisаc, аutor zbirke bаjki „Vilinske priče“, kojа sаdrži bаjke „Mаčаk u čizmаmа“, „Crvenkаpа“, „Plаvobrаdi“, „Uspаvаnа lepoticа“ i „Pepeljugа“. Mnoge njegove bаjke prerаdilа su Brаćа Grim. Petаr Čаjkovski je nаpisаo operu nа temelju njegove bаjke Uspаvаnа lepoticа.
Bio je člаn Frаncuske аkаdemije, nа poziciji 23, u periodu 1671-1703.
Šаrl Pero (fr. Charles Perrault; 12. jаnuаr 1628 — 16. mаj 1703.) je bio frаncuski pisаc, аutor zbirke bаjki „Vilinske priče“, kojа sаdrži bаjke „Mаčаk u čizmаmа“, „Crvenkаpа“, „Plаvobrаdi“, „Uspаvаnа lepoticа“ i „Pepeljugа“. Mnoge njegove bаjke prerаdilа su Brаćа Grim. Petаr Čаjkovski je nаpisаo operu nа temelju njegove bаjke Uspаvаnа lepoticа.
Bio je člаn Frаncuske аkаdemije, nа poziciji 23, u periodu 1671-1703.
Ferida Duraković
Ferida Durakovićrođena je u 18. aprila 1957. u Olovu. Diplomirala je 1980. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Poezija joj je prevedena na engleski, grčki, slovenski, turski, njemački i finski jezik. Živi u Sarajevu.
Objavila je više knjiga:
Ferida Durakovićrođena je u 18. aprila 1957. u Olovu. Diplomirala je 1980. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Poezija joj je prevedena na engleski, grčki, slovenski, turski, njemački i finski jezik. Živi u Sarajevu.
Objavila je više knjiga:
- "Bal pod maskama” (poezija, Sarajevo, 1977)
- "Oči koje me gledaju" (poezija, Sarajevo, 1982)
- "Mala noćna svjetiljka" (poezija, Sarajevo, 1989)
- "Još jedna bajka o ruži" (slikovnica, Sarajevo, 1989)
- "Selidba iz lijepog kraja gdje umiru ruže" (poezija i proza, Ljubljana, 1993)
- "Mikijeva abeceda" (proza za djecu, Ljubljana, 1994)
- "Srce tame" (poezija, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1994)
Dragan Kulidžan
Dragan Kulidžan, (rođen 1930., umro1987.) pisac i pjesnik ove raspjevane knjige je rođen u sunčanom Mostaru. Kao dječak želio je snijega, grudvanja, sankanja, ali toga nije bilo u njegovom rodnom gradu. Zato je pjesnik, kad je odrastao, počeo pisati o onom što je kao dječko najviše želio u svom gradu na Neretvi: o sniježnim pahuljicama, grudvanju, sankama. On je volio i šume, šuštanje granja, bijeg i igru životinja, pa su tako nastale i pjesme i priče o životinjama.
On se s djecom družio i kad je odrastao, jer je dugo bio urednik "Vesele sveske", vašeg najdražeg lista. Jednog dana kad izađeš s ocem ili majkom u grad, stani pred izlog knjiga. Ovaj put preskoči izlog igračaka i u izlogu knjiga potraži i ostale zbirke pjesama i priča Dragana Kulidžana. Možda ćeš se tu sresti i s njegovim zbirkama: "Priče iz ježevog mlina", "Srnin potočić" i "Dječak i vojnik".
Dragan Kulidžan, (rođen 1930., umro1987.) pisac i pjesnik ove raspjevane knjige je rođen u sunčanom Mostaru. Kao dječak želio je snijega, grudvanja, sankanja, ali toga nije bilo u njegovom rodnom gradu. Zato je pjesnik, kad je odrastao, počeo pisati o onom što je kao dječko najviše želio u svom gradu na Neretvi: o sniježnim pahuljicama, grudvanju, sankama. On je volio i šume, šuštanje granja, bijeg i igru životinja, pa su tako nastale i pjesme i priče o životinjama.
On se s djecom družio i kad je odrastao, jer je dugo bio urednik "Vesele sveske", vašeg najdražeg lista. Jednog dana kad izađeš s ocem ili majkom u grad, stani pred izlog knjiga. Ovaj put preskoči izlog igračaka i u izlogu knjiga potraži i ostale zbirke pjesama i priča Dragana Kulidžana. Možda ćeš se tu sresti i s njegovim zbirkama: "Priče iz ježevog mlina", "Srnin potočić" i "Dječak i vojnik".
Nasiha Kapidžić-Hadžić Nasiha Kapidžić-Hadžić rođena je 6. XI 1931. godine u Banja Luci gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Studij književnosti završila je na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Radila je kao profesor u Banjalučkoj gimnaziji i kao urednik u Obrazovnom i Dječjem programu Radio-Sarajeva. Bila je urednik biblioteke "Lastavica" i drugih edicija za djecu i omladinu u izdavačkoj kući "Veselin Masleša" u Sarajevu. Pjesnik je, prozaist i dramski pisac. Knjige za djecu: Maskenbal u šumi, Vezeni most, Skrivena priča, Kada si bila mala, Od tvog grad do mog grada, Glas djetinjstva, Liliput, Kolo, Pjetlić, svraka i proljeće i druge. Pjesme i priče Nasihe Kapidžić-Hadžić objavljene su u više izbora, štampane u čitankama, u školskoj lektiri i prevođene na jezike naroda i narodnosti u Jugoslaviji. Zastupljene su i u nekim stranim antologijama. Njene dramske igre za djecu izvođene su na radiju i u pozorištu ("San o livadici", "Loncipunum čudan grad" i druge). Dobitnik je više nagrada i priznanja, među kojima su i: Dvadesetsedmojulska nagrada, Nagrada Zmajevih dječijih igara, Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, Nagrada "Veselin Masleša" grada Banjaluke i dvije godišnje nagrade izdavačke kuće "Svjetlost". Umrla je 1995. godine u Sarajevu. |
Jens Sigsgaard
Jens Sigsgaard bio je danski književnik rođen 1910. godine. od 1941-1974. bio je direktor Froebel Instituta u Kopenhagenu. Njegovo je najpoznatije djelo “Pale sam na svijetu”, napisano 1942. godine. Priča je inspirirana psihološkom studijom u kojoj se tisuće djece intervjuiralo vezano za njihove najtajnije želje. Osim ove, napisao je još nekoliko slikovnica. Umro je 1991. godine.
Jens Sigsgaard bio je danski književnik rođen 1910. godine. od 1941-1974. bio je direktor Froebel Instituta u Kopenhagenu. Njegovo je najpoznatije djelo “Pale sam na svijetu”, napisano 1942. godine. Priča je inspirirana psihološkom studijom u kojoj se tisuće djece intervjuiralo vezano za njihove najtajnije želje. Osim ove, napisao je još nekoliko slikovnica. Umro je 1991. godine.
Ljudevit Bauer
Ljudevit Bauer rodio se u Sisku 1941. godine. Osim što je bio književnik, radio je i kao urednik i prevoditelj. Škole je pohađao u Zgarebu i u Pragu. Diplomirao je u Zagrebu slavistiku. Nakon studija radio je kao učitelj u Zagrebu, Washingtonu i u Londonu. Svoje prvo prozno djelo objavio je pedesetih godina na Radio Zagrebu. Za prvu tiskanu priču, 1973. godine dobio je Politikinu nagradu. Pisao je djela i za odrasle i za djecu. Najznačajnija djela koje je objavio su: pripovijetke za djecu - "Parnjača Columbina", "Tri medvjeda i gitara", "Poliglot i pas", romani - "Trag u travi", "Trik", "Kronika porodice Weber", "Biserje za Karolinu". Dobio je brojne književne nagrade, a vodi i Školu kreativnog pisanja. |
Sunčana Škrinjarić
Sunčana Škrinjarić, cijenjena je hrvatska književnica. Rođena je 11. prosinca 1931. godine u Zagrebu. U rodnom gradu je završila osnovno i srednjoškolsko obrazovanje te Pedagošku akademiju. Iako je htjela raditi kao učiteljica, životni put ju je usmjerio u drugom smjeru. Odlučila se posvetiti djeci, ali ne s imenikom kao što to rade oni čija je profesija da predaju djeci. Učinila je to kao književnica i novinarka, uz pomoć lijepo napisanih riječi. U početku je radila razne poslove. Neko je vrijeme radila u šibenskom kazalištu gdje je pokazala glumačko umijeće. Dokazala se kao urednica dječjeg obrazovnog programa na Radio - Zagrebu, a bila je novinar u dnevnim novinama "Borba", činovnica u Statističkom zavodu u Zagrebu te Domu narodnog zdravlja. Na kraju se u potpunosti posvetila književnosti. Napisala je velik broj knjiga za odrasle i djecu, s tim da su neke knjige dobila nekoliko nagrada. Za djecu je napisala jedanaest knjiga: Knjiga o pajacima, Marijana u ruži vjetrova, Kaktus bajke, Dva smijeha, Pisac i vrijeme, Slikar u šumi, Ljeto u modrom kaputu, Svaštara, Zmaj od stakla, Pisac i princeza. Za odrasle je napisala: Cvijeće u listopadu, Noć s vodenjakom, Čarobni prosjak, Jogging u nebo, Pasji put. Umrla je 22. travnja 2004. godine. |