Advan Hozić
Zbirka priča za djecu koju je napisao bosansko - hercegovački književnik Advan Hozićnudi čitaocu pogled na djecu u đačkim danima prožet humorom. To je humor lagan, humor koji opušta. Djeca su nestašna i problematična, ali pisac poručuje da nijedan dječiji problem nije nerješiv, za svaki se nađe rješenje. U priči Čudo od djeteta mali Tvrtko je predstavljao problem i roditeljima i nastavnicima. Roditelji su željeli da on bude kao stariji brat, a nastavnici da bude kao ostali đaci. Ali, Tvrtko se nije uklapao u te njihove norme. Od rođenja nije bio kao ostala djeca. Čim je otvorio usta da zaplače iznikla su mu dva zuba. Sa četiri mjeseca je puzao, sa osam prohodao, a sa četrnaest progovorio. U trećoj godini života je naučio da pliva, a u petoj da čita. U školi je bio miran, ali je krišom čitao stripove i crtao avione i leteće tanjire. Nastavnici su bili u uvjerenju da Tvrtko ništa ne zna i da je loš đak. Ali, gle čuda: ugleda ga nastavnica muzičkog u parku kako svira na gitari i pjeva pjesme na engleskom jeziku. Nastavnika tehničkog iznenadi kada mu je pomogao da upali automobil. A najveće iznenađenje je bilo kada je otišao na takmičenje u plivanju i osvojio medalje. Takav je bio Tvrtko. Poseban.
Zbirka priča za djecu koju je napisao bosansko - hercegovački književnik Advan Hozićnudi čitaocu pogled na djecu u đačkim danima prožet humorom. To je humor lagan, humor koji opušta. Djeca su nestašna i problematična, ali pisac poručuje da nijedan dječiji problem nije nerješiv, za svaki se nađe rješenje. U priči Čudo od djeteta mali Tvrtko je predstavljao problem i roditeljima i nastavnicima. Roditelji su željeli da on bude kao stariji brat, a nastavnici da bude kao ostali đaci. Ali, Tvrtko se nije uklapao u te njihove norme. Od rođenja nije bio kao ostala djeca. Čim je otvorio usta da zaplače iznikla su mu dva zuba. Sa četiri mjeseca je puzao, sa osam prohodao, a sa četrnaest progovorio. U trećoj godini života je naučio da pliva, a u petoj da čita. U školi je bio miran, ali je krišom čitao stripove i crtao avione i leteće tanjire. Nastavnici su bili u uvjerenju da Tvrtko ništa ne zna i da je loš đak. Ali, gle čuda: ugleda ga nastavnica muzičkog u parku kako svira na gitari i pjeva pjesme na engleskom jeziku. Nastavnika tehničkog iznenadi kada mu je pomogao da upali automobil. A najveće iznenađenje je bilo kada je otišao na takmičenje u plivanju i osvojio medalje. Takav je bio Tvrtko. Poseban.
Ismet Bekrić
Ismet Bekrić rođen u Banja Luci, 26. maja 1943.godine, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju,i tada je postao bosanskohercegovački književnik, prevodilac i novinar. Studirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje je i diplomirao. Radio je kao urednik u izdavačkoj kući Glas u Banjoj Luci. Član je Udruženja književnika Bosne i Hercegovine. Djela su mu: "Jutro tate Mrguda", poezija, Sarajevo, 1968. "Kape uvis", poezija, Banja Luka, 1971. "Klupa kraj prozora", poezija, Banja Luka, 1974. "Otac s kišobranom", poezija, Banja Luka, 1975. "Noć kad su neboderi šetali", igrokazi, Sarajevo, 1976. "Šetnja nebodera", radio igra za djecu, Sarajevo, 1978. "Radnička četvrt", poezija, Banja Luka, 1980. "Četiri revera", poezija, Banja Luka, 1980. "Ne žuri tata, ne žuri mama", poezija, Banja Luka, 1980. "Kuća među zvijezdama", poezija, Ilirska Bistrica, 1994. "Očev kaput", poezija, Sarajevo, 1999., "Cipele starijeg brata", poezija, Ljubljana, 2000. "Jesen u gradu",poezija, Sarajevo, 2013.
Ismet Bekrić rođen u Banja Luci, 26. maja 1943.godine, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju,i tada je postao bosanskohercegovački književnik, prevodilac i novinar. Studirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje je i diplomirao. Radio je kao urednik u izdavačkoj kući Glas u Banjoj Luci. Član je Udruženja književnika Bosne i Hercegovine. Djela su mu: "Jutro tate Mrguda", poezija, Sarajevo, 1968. "Kape uvis", poezija, Banja Luka, 1971. "Klupa kraj prozora", poezija, Banja Luka, 1974. "Otac s kišobranom", poezija, Banja Luka, 1975. "Noć kad su neboderi šetali", igrokazi, Sarajevo, 1976. "Šetnja nebodera", radio igra za djecu, Sarajevo, 1978. "Radnička četvrt", poezija, Banja Luka, 1980. "Četiri revera", poezija, Banja Luka, 1980. "Ne žuri tata, ne žuri mama", poezija, Banja Luka, 1980. "Kuća među zvijezdama", poezija, Ilirska Bistrica, 1994. "Očev kaput", poezija, Sarajevo, 1999., "Cipele starijeg brata", poezija, Ljubljana, 2000. "Jesen u gradu",poezija, Sarajevo, 2013.
Branko Ćopić
Branko Ćopić (Hašani, Bosanska Krupa, 1. januar 1915 – Beograd, 26. mart1984), bio je bosanskohercegovački književnik. Osnovnu školu završava u rodnom mjestu, nižu gimnaziju u Bihaću, a učiteljsku školu pohađa u Banjoj Luci i Sarajevu, te je završava u Karlovcu. Na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu diplomira 1940, na pedagoško-filozofskoj grupi. Odmah nakon podizanja ustanka u Bosanskoj krajini, 1941. godine, pristupio je partizanskim jedinicama, u čijim je redovima ostao da završetka rata. Cijelo vrijeme boravka u partizanima radio je na organiziranjukulturno-prosvjetnih aktivnosti, a jedno vrijeme bio je i politički komesar združenih odreda Krupa-Sana. Taj period imat će veliki utjecaj na tematiku njegovog kasnijeg književnog stvaralaštva. Po završetku rata vraća se u Beograd, gdje je do 1949. bio urednik dječijeg časopisa "Pioniri". Od 1951. pa sve do smrti profesionalno se bavio književnošću. U periodu od 1950. do 1960. napisao je nekoliko pripovijetki (Jeretička priča, Večera za sekretara,Odumiranje nogu i dr.) čiji se sadržaj nije dopao dijelu tadašnjeg političkog rukovodstva, zbog čega je cijeli kasniji period imao velikih problema, a što je javnosti bilo malo poznato. Pisao je na bosanskom jeziku čija je ljepota, raskoš i lepršavost došla do punog izražaja baš u djelima ovog pisca. Prvu priču objavljuje 1928, a prvu pripovijetku 1936. Ukupno mu je objavljeno oko 150 djela, bez ponovljenih izdanja i naslova u sabranim djelima, pa se s pravom ubraja u red najplodnijih i najčitanijih pisaca druge polovine 20. vijeka u bivšoj Jugoslaviji. Autor je scenarija za film Major Bauk. Djela su mu prevođena na albanski, bugarski, češki, engleski, esperanto, francuski, holandski, italijanski, kineski, mađarski, njemački,poljski, rumunski, ruski, slovački i turski jezik. Bio je član SANU-a i ANUBiH. Nosilac je Partizanske spomenice 1941, Ordena zasluga za narod I i II reda, Ordena bratstva i jedinstva I reda, Ordena Republike i dr. Izvršio je samoubistvo skokom sa Brankovog mosta na Savi u Beogradu 26. marta 1984.
Branko Ćopić (Hašani, Bosanska Krupa, 1. januar 1915 – Beograd, 26. mart1984), bio je bosanskohercegovački književnik. Osnovnu školu završava u rodnom mjestu, nižu gimnaziju u Bihaću, a učiteljsku školu pohađa u Banjoj Luci i Sarajevu, te je završava u Karlovcu. Na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu diplomira 1940, na pedagoško-filozofskoj grupi. Odmah nakon podizanja ustanka u Bosanskoj krajini, 1941. godine, pristupio je partizanskim jedinicama, u čijim je redovima ostao da završetka rata. Cijelo vrijeme boravka u partizanima radio je na organiziranjukulturno-prosvjetnih aktivnosti, a jedno vrijeme bio je i politički komesar združenih odreda Krupa-Sana. Taj period imat će veliki utjecaj na tematiku njegovog kasnijeg književnog stvaralaštva. Po završetku rata vraća se u Beograd, gdje je do 1949. bio urednik dječijeg časopisa "Pioniri". Od 1951. pa sve do smrti profesionalno se bavio književnošću. U periodu od 1950. do 1960. napisao je nekoliko pripovijetki (Jeretička priča, Večera za sekretara,Odumiranje nogu i dr.) čiji se sadržaj nije dopao dijelu tadašnjeg političkog rukovodstva, zbog čega je cijeli kasniji period imao velikih problema, a što je javnosti bilo malo poznato. Pisao je na bosanskom jeziku čija je ljepota, raskoš i lepršavost došla do punog izražaja baš u djelima ovog pisca. Prvu priču objavljuje 1928, a prvu pripovijetku 1936. Ukupno mu je objavljeno oko 150 djela, bez ponovljenih izdanja i naslova u sabranim djelima, pa se s pravom ubraja u red najplodnijih i najčitanijih pisaca druge polovine 20. vijeka u bivšoj Jugoslaviji. Autor je scenarija za film Major Bauk. Djela su mu prevođena na albanski, bugarski, češki, engleski, esperanto, francuski, holandski, italijanski, kineski, mađarski, njemački,poljski, rumunski, ruski, slovački i turski jezik. Bio je član SANU-a i ANUBiH. Nosilac je Partizanske spomenice 1941, Ordena zasluga za narod I i II reda, Ordena bratstva i jedinstva I reda, Ordena Republike i dr. Izvršio je samoubistvo skokom sa Brankovog mosta na Savi u Beogradu 26. marta 1984.
Alija H. Dubočanin
Alija H. Dubočanin (2. maj 1949 -), bosanskohercegovački književnik. Živi i radi u Sarajevu i Hadžićima. Bavi se isključivo pisanjem. Alija Hasagić Dubočanin, bosanskohercegovački književnik, rođen je 1949. godine u Bosanskom Dubočcu na Savi. Osnovnu školu je pohađao u rodnom mjestu i Koraću kod Bosanskog Broda, a srednju školu je završio u Kranju. Filozofski fakultet, smjer književnost i jezik, završio je u Sarajevu.Nakon završetka studija, kraće vrijeme, radio je kao prosvjetni radnik u osnovnoj školi Vladimir Perić Valter u Sarajevu, da bi nakon toga dobio mjesto urednika u izdavačkom preduzeću "Veselin Masleša" (kasnije Sarajevo Publishing ), gdje je ostao sve do penzionisanja 2006. godine. Uređivao je biblioteke: "Dječija književnost", "Lastavica", "Poezija za odrasle", "Proza za odrasle" i biblioteku "Posebnih izdanja". Najznačajnije uredničko djelo mu je edicija "Dječija književnost naroda i narodnosti BiH u 20 knjiga", koja je objavljena 1990. godine.
Književnošću se počeo baviti još kao srednjoškolac, a nakon objavljivanja prvih radova potpisuje se sa Alija H. Dubočanin ( H.-Hasagić, a Dubočanin od rodnog mjesta Dubočac). On je svestran književnik u čijem opusu se nalaze romani, pripovijetke, kratke priče, pjesme i eseji. Njegove pjesme i priče uvrštavane se u brojne čitanke i antologije, a već dugo vremena njegova djela su nezaobilazni sadržaj obavezne školske lektire.
U toku rata bio je inicijator pokretanja i urednik lista za mlade "Lastavica" i novina za djecu "Vrelo Bosne". Prevođen je na: albanski, bugarski, engleski, francuski, holandski, makedonski, njemački, španski i turski jezik. Njegov roman "Behar u Sarajevu" (prvo izdanje 1998., drugo izdanje 2007. ), u kome su opisane prve dvije godine opsade i uništavanja Sarajeva, smatra se jednim od najboljih književnih djela koja obrađuju tu tematiku.
Alija H. Dubočanin (2. maj 1949 -), bosanskohercegovački književnik. Živi i radi u Sarajevu i Hadžićima. Bavi se isključivo pisanjem. Alija Hasagić Dubočanin, bosanskohercegovački književnik, rođen je 1949. godine u Bosanskom Dubočcu na Savi. Osnovnu školu je pohađao u rodnom mjestu i Koraću kod Bosanskog Broda, a srednju školu je završio u Kranju. Filozofski fakultet, smjer književnost i jezik, završio je u Sarajevu.Nakon završetka studija, kraće vrijeme, radio je kao prosvjetni radnik u osnovnoj školi Vladimir Perić Valter u Sarajevu, da bi nakon toga dobio mjesto urednika u izdavačkom preduzeću "Veselin Masleša" (kasnije Sarajevo Publishing ), gdje je ostao sve do penzionisanja 2006. godine. Uređivao je biblioteke: "Dječija književnost", "Lastavica", "Poezija za odrasle", "Proza za odrasle" i biblioteku "Posebnih izdanja". Najznačajnije uredničko djelo mu je edicija "Dječija književnost naroda i narodnosti BiH u 20 knjiga", koja je objavljena 1990. godine.
Književnošću se počeo baviti još kao srednjoškolac, a nakon objavljivanja prvih radova potpisuje se sa Alija H. Dubočanin ( H.-Hasagić, a Dubočanin od rodnog mjesta Dubočac). On je svestran književnik u čijem opusu se nalaze romani, pripovijetke, kratke priče, pjesme i eseji. Njegove pjesme i priče uvrštavane se u brojne čitanke i antologije, a već dugo vremena njegova djela su nezaobilazni sadržaj obavezne školske lektire.
U toku rata bio je inicijator pokretanja i urednik lista za mlade "Lastavica" i novina za djecu "Vrelo Bosne". Prevođen je na: albanski, bugarski, engleski, francuski, holandski, makedonski, njemački, španski i turski jezik. Njegov roman "Behar u Sarajevu" (prvo izdanje 1998., drugo izdanje 2007. ), u kome su opisane prve dvije godine opsade i uništavanja Sarajeva, smatra se jednim od najboljih književnih djela koja obrađuju tu tematiku.
Ivana Brlić-Mažuranić
Ivana Brlić-Mažuranić (Ogulin, 18. travnja 1874. - Zagreb, 21. rujna 1938.) hrvatska je književnica koja je priznata u Hrvatskoj i u svijetu kao jedna od najznačajnijih spisateljica za djecu. Potječe iz poznate intelektualne građanske obitelji Mažuranića. Otac Vladimir Mažuranić bio je pisac, odvjetnik i povjesničar. Djed joj je bio slavni političar, hrvatski ban i pjesnik Ivan Mažuranić, a baka Aleksandra Mažuranić, sestra jezikoslovca Dimitrija Demetra. Školovala se privatno i stekla izvrsnu naobrazbu, između ostalog i u poznavanju stranih jezika, pa su joj i neki od prvih književnih pokušaja na francuskome. S obitelji se iz Ogulina prvo preselila u Karlovac, a potom u Jastrebarsko.Kada se 1889. udala za odvjetnika i političara Vatroslava Brlića, Ivana seli uBrod na Savi (danas Slavonski Brod), gdje je živjela većinu života koji je posvetila svojoj obitelji, obrazovanju i književnom radu. Kao majka sedmero djece, imala je priliku upoznati se s dječjom psihom, i tako razumjeti čistoću i naivnost njihova svijeta. Odgojena u narodnome duhu, uz supruga Vatroslava uključuje se u javni život u krugovima prvaka narodnoga pokreta. Biskup Josip Juraj Strossmayer dodijelio joj je zlatnu medalju za protumađaronskanastojanja. Nakon duge borbe s depresijom počinila je samoubojstvo u Zagrebu 21. rujna 1938. godine.
Ivana Brlić-Mažuranić (Ogulin, 18. travnja 1874. - Zagreb, 21. rujna 1938.) hrvatska je književnica koja je priznata u Hrvatskoj i u svijetu kao jedna od najznačajnijih spisateljica za djecu. Potječe iz poznate intelektualne građanske obitelji Mažuranića. Otac Vladimir Mažuranić bio je pisac, odvjetnik i povjesničar. Djed joj je bio slavni političar, hrvatski ban i pjesnik Ivan Mažuranić, a baka Aleksandra Mažuranić, sestra jezikoslovca Dimitrija Demetra. Školovala se privatno i stekla izvrsnu naobrazbu, između ostalog i u poznavanju stranih jezika, pa su joj i neki od prvih književnih pokušaja na francuskome. S obitelji se iz Ogulina prvo preselila u Karlovac, a potom u Jastrebarsko.Kada se 1889. udala za odvjetnika i političara Vatroslava Brlića, Ivana seli uBrod na Savi (danas Slavonski Brod), gdje je živjela većinu života koji je posvetila svojoj obitelji, obrazovanju i književnom radu. Kao majka sedmero djece, imala je priliku upoznati se s dječjom psihom, i tako razumjeti čistoću i naivnost njihova svijeta. Odgojena u narodnome duhu, uz supruga Vatroslava uključuje se u javni život u krugovima prvaka narodnoga pokreta. Biskup Josip Juraj Strossmayer dodijelio joj je zlatnu medalju za protumađaronskanastojanja. Nakon duge borbe s depresijom počinila je samoubojstvo u Zagrebu 21. rujna 1938. godine.
Jules Verne
Jules Verne (8. februar 1828 - 24. mart 1905) je bio pisac naučne fikcije. Jules Verne je rođen u Nantu, Francuskoj 1828 godine i bio je najstarije dijete u porodici Verne. Njegov otac, Pierre Verne, je bio advokat, i želio je da Jules krene njegovim stopama. Zbog ovog razloga Jules je otišao da studira na pravnom fakultetu u Parizu. Godine 1856, na vjenčanju prijatelja, upoznao je Honorine de Viance, udovicu sa dvoje djece. Njih dvoje su se vjenčali 1857 godine. Poslije ženidbe, Verne je počao da radi kao berzovni mešetar.Jules Verne je jako volio da putuje, te je tako obišao Evropu, sjevernu Afriku iAmeriku. Isto tako je volio da plovi jahtom (najcešce je on bio na jahti), uAmienu ili Parizu). Međutim, iz nepoznatih razloga prodao je jahtu u 1886 i nikad više nije putovao. Nakon mjesec dana njegov umno poremečen bratić je pucao u njega dva puta, što je ostavilo dugotrajne posljedice na njegovo zdravlje.
Verne je umro u Amienu u 1905 godini. Danas se Jules Verne cijeni kao jedan od najtalentovanijih pisaca naučne fikcije.
Jules Verne (8. februar 1828 - 24. mart 1905) je bio pisac naučne fikcije. Jules Verne je rođen u Nantu, Francuskoj 1828 godine i bio je najstarije dijete u porodici Verne. Njegov otac, Pierre Verne, je bio advokat, i želio je da Jules krene njegovim stopama. Zbog ovog razloga Jules je otišao da studira na pravnom fakultetu u Parizu. Godine 1856, na vjenčanju prijatelja, upoznao je Honorine de Viance, udovicu sa dvoje djece. Njih dvoje su se vjenčali 1857 godine. Poslije ženidbe, Verne je počao da radi kao berzovni mešetar.Jules Verne je jako volio da putuje, te je tako obišao Evropu, sjevernu Afriku iAmeriku. Isto tako je volio da plovi jahtom (najcešce je on bio na jahti), uAmienu ili Parizu). Međutim, iz nepoznatih razloga prodao je jahtu u 1886 i nikad više nije putovao. Nakon mjesec dana njegov umno poremečen bratić je pucao u njega dva puta, što je ostavilo dugotrajne posljedice na njegovo zdravlje.
Verne je umro u Amienu u 1905 godini. Danas se Jules Verne cijeni kao jedan od najtalentovanijih pisaca naučne fikcije.
Lewis Carroll
Lewis Carroll, pravim imenom Charles Lutwidge Dodgston (Daresbury, 27. siječnja 1832. – Guildford, 14. siječnja 1898.) je bio engleski pisac i matematičar,čije su dvije priče o Alisinim pustolovinama u čudesnom svijetu postale klasici dječje književnosti. Lewis Carroll je bio pseudonim Charlesa Lutwigea Dodgsona, koji je obrazovanje stekao na Oxfordu gdje je predavao matematiku od 1855. do 1881.godine. Postao je anglikanski svećenik 1861. godine. Četiri godine kasnije, dječje priče koje je pričao kćerki svog predstojnika katedre na koledžu, objavljene su pod imenom Alisa u zemlji čudesa i odmah su postigle uspjeh. Nastavak Lov na zrcalo pojavio se 1872. i bio je jednako popularan. Dodgson je također pisao humoristične stihove i nekoliko matematičkih djela. Bio je entuzijastičan i nadaren amaterski fotograf. Njegova omiljena kreacija je bila: Bijeli zec koji je uvijek u žurbi.
Lewis Carroll, pravim imenom Charles Lutwidge Dodgston (Daresbury, 27. siječnja 1832. – Guildford, 14. siječnja 1898.) je bio engleski pisac i matematičar,čije su dvije priče o Alisinim pustolovinama u čudesnom svijetu postale klasici dječje književnosti. Lewis Carroll je bio pseudonim Charlesa Lutwigea Dodgsona, koji je obrazovanje stekao na Oxfordu gdje je predavao matematiku od 1855. do 1881.godine. Postao je anglikanski svećenik 1861. godine. Četiri godine kasnije, dječje priče koje je pričao kćerki svog predstojnika katedre na koledžu, objavljene su pod imenom Alisa u zemlji čudesa i odmah su postigle uspjeh. Nastavak Lov na zrcalo pojavio se 1872. i bio je jednako popularan. Dodgson je također pisao humoristične stihove i nekoliko matematičkih djela. Bio je entuzijastičan i nadaren amaterski fotograf. Njegova omiljena kreacija je bila: Bijeli zec koji je uvijek u žurbi.
Aleksа Mikić
Aleksа Mikić (Bukvik, 1912 - Sаrаjevo, 1985) je srpski pisаc. Aleksа Mikić je rođen 1912. godine u selu Bukvik kod Brčkog.
Dijete siromаšnih roditeljа, Mikić je vrlo rаno morааo dа se bori zа održаvаnje golog životа. Školovаo se neredovno i kаsno Srednje obrаzovаnje je stekаo nаjzаd pohаđаjući večernju gimnаziju u Sаrаjevu. Rаdio je rаzne poslove: bio tucаč kаmenа nа držаvnom putu, poslužitelj u seoskoj školi, poštаr, fizički rаdnik nа tuđim poljoprivrednim gаzdinstvimа, gonič stoke, opštinski službenik itd. Učestvovаo je u Nаrodnooslobodilаčkom rаtu. Poslije rаtа, od 1948. do 1956. godine urednik je u redаkciji sаrаjevskog dnevnog listа "Oslobođenje". Zаtim je jedаn od osnivаčа i dugogodišnji urednik poznаtog listа zа mlаde "Mаle novine". Jedno vrijeme je bio i sekretаr Udruženjа književnikа Bosne i Hercegovine.
Između dvа rаtа Mikić je objаvljivаo priče zа odrаsle i pripаdаo je grupi seljаkа pisаcа. Ali glаvninu svog pisаnjа posvetio je djeci.
Umro je 1985. godine u Sаrаjevu.
Aleksа Mikić (Bukvik, 1912 - Sаrаjevo, 1985) je srpski pisаc. Aleksа Mikić je rođen 1912. godine u selu Bukvik kod Brčkog.
Dijete siromаšnih roditeljа, Mikić je vrlo rаno morааo dа se bori zа održаvаnje golog životа. Školovаo se neredovno i kаsno Srednje obrаzovаnje je stekаo nаjzаd pohаđаjući večernju gimnаziju u Sаrаjevu. Rаdio je rаzne poslove: bio tucаč kаmenа nа držаvnom putu, poslužitelj u seoskoj školi, poštаr, fizički rаdnik nа tuđim poljoprivrednim gаzdinstvimа, gonič stoke, opštinski službenik itd. Učestvovаo je u Nаrodnooslobodilаčkom rаtu. Poslije rаtа, od 1948. do 1956. godine urednik je u redаkciji sаrаjevskog dnevnog listа "Oslobođenje". Zаtim je jedаn od osnivаčа i dugogodišnji urednik poznаtog listа zа mlаde "Mаle novine". Jedno vrijeme je bio i sekretаr Udruženjа književnikа Bosne i Hercegovine.
Između dvа rаtа Mikić je objаvljivаo priče zа odrаsle i pripаdаo je grupi seljаkа pisаcа. Ali glаvninu svog pisаnjа posvetio je djeci.
Umro je 1985. godine u Sаrаjevu.
Antoine Marie Roger de Saint-Exupéry
Antoine Marie Roger de Saint-Exupéry(Lyon, 29. lipnja 1900. - nestao iznad Sredozemlja, 31. srpnja 1944.),nađeni su djelovi aviona iznad rijeke Rone za koje se smatra da su mu pripadali, francuski pisac i zrakoplovac. Poznat je i kao Saint-Ex.
Rođen je u plemićkoj obitelji. Otac mu je bio grof Jean-Marc de Saint-Exupéry (1863–1904), ali je umro kad je Antoine imao četiri godine, pa je obitelj razmjerno skromno živjela. Imao je tri sestre i jednog brata. Nakon školovanja počeo je 1921. svoju vojnu karijeru, najprije u francuskoj kopnenoj vojsci, a zatim u zrakoplovstvu, gdje je dočekao drugi svjetski rat.
Poletio je sa Korzike 31. srpnja 1944. godine u izviđačkom avionu P-38 i nestao negdje nad Sredozemljem kod Marseillea. De Saint Exupery autor je više romana o zrakoplovstvu i drugih proza prožetih strašću za letom, ljepotom i slobodom.
Najboljim mu se djelima smatraju knjiga pripovjedaka "Zemlja ljudi" i za mnoge, najljepši dječji roman "Mali princ". Exupery se zrakoplovstvom počeo baviti dvadesetih godina, nakon što je bio odbijen u mornarici. Sudjelovao je u pionirskim pothvatima uspostave prvih redovitih poštanskih zračnih linija u Južnoj Americi i Africi, a zatim je neko vrijeme živio na Long Islandu gdje je i nastao "Mali princ".
Antoine Marie Roger de Saint-Exupéry(Lyon, 29. lipnja 1900. - nestao iznad Sredozemlja, 31. srpnja 1944.),nađeni su djelovi aviona iznad rijeke Rone za koje se smatra da su mu pripadali, francuski pisac i zrakoplovac. Poznat je i kao Saint-Ex.
Rođen je u plemićkoj obitelji. Otac mu je bio grof Jean-Marc de Saint-Exupéry (1863–1904), ali je umro kad je Antoine imao četiri godine, pa je obitelj razmjerno skromno živjela. Imao je tri sestre i jednog brata. Nakon školovanja počeo je 1921. svoju vojnu karijeru, najprije u francuskoj kopnenoj vojsci, a zatim u zrakoplovstvu, gdje je dočekao drugi svjetski rat.
Poletio je sa Korzike 31. srpnja 1944. godine u izviđačkom avionu P-38 i nestao negdje nad Sredozemljem kod Marseillea. De Saint Exupery autor je više romana o zrakoplovstvu i drugih proza prožetih strašću za letom, ljepotom i slobodom.
Najboljim mu se djelima smatraju knjiga pripovjedaka "Zemlja ljudi" i za mnoge, najljepši dječji roman "Mali princ". Exupery se zrakoplovstvom počeo baviti dvadesetih godina, nakon što je bio odbijen u mornarici. Sudjelovao je u pionirskim pothvatima uspostave prvih redovitih poštanskih zračnih linija u Južnoj Americi i Africi, a zatim je neko vrijeme živio na Long Islandu gdje je i nastao "Mali princ".
Enes Kišević
Enes Kišević je bosanski pjesnik i dramski umjetnik. Rođen je 1. maja 1947. god. u Bosanskoj Krupi. Osnovnu školu i gimnaziju završio u Ključu. Glumačku karijeru započeo je u Narodnom pozorištu Bosanske krajine u Banjoj Luci, odakle odlazi u Zagreb, gdje je 1971. godine diplomirao na Akademiji dramskih umjetnosti. U svojoj glumačkoj karijeri igrao je u predstavama najpoznatijihrežisera, najviše na Dubrovačkim ljetnjim igrama i u zagrebačkom teatru ITD. Član je DHK-a, HDDU-a i DHHP-a. Igrao je u više kazališnih, filmskih i televizijskih drama. Pjesme su mu prevedene na engleski, arapski, njemački, slovenski, italijanski, turski, mađarski. Živi i radi u Zagrebu. Profesionalni je glumac i književnik.
Enes Kišević je bosanski pjesnik i dramski umjetnik. Rođen je 1. maja 1947. god. u Bosanskoj Krupi. Osnovnu školu i gimnaziju završio u Ključu. Glumačku karijeru započeo je u Narodnom pozorištu Bosanske krajine u Banjoj Luci, odakle odlazi u Zagreb, gdje je 1971. godine diplomirao na Akademiji dramskih umjetnosti. U svojoj glumačkoj karijeri igrao je u predstavama najpoznatijihrežisera, najviše na Dubrovačkim ljetnjim igrama i u zagrebačkom teatru ITD. Član je DHK-a, HDDU-a i DHHP-a. Igrao je u više kazališnih, filmskih i televizijskih drama. Pjesme su mu prevedene na engleski, arapski, njemački, slovenski, italijanski, turski, mađarski. Živi i radi u Zagrebu. Profesionalni je glumac i književnik.
Mark Twain
Mark Twain (Mark Tven; Florida, 30. novembar 1835 - Redding, 21. april1910), pravo ime Samuel Langhorne Clemens, bio je američki književnik.
Mark Twain je rođen 30. novembra 1835. godine u gradiću Florida, država Missouri, samo oko 300 km udaljenom od indijanske teritorije.
Kada je imao 4 godine preselio se s roditeljima u Hannibal, Missouri, lučki gradić na Mississippiju sa oko 2000 stanovnika. Sa redovnim školovanjem je završio kada je imao 12 godina - 1847, kada mu je otac umro. Tad je postao pomoćnik i učenik dvojice vlasnika štamparije u Hannibalu.[1] Kasnije je promijenio nekoliko poslova, uglavnom u vezi sa štampom. Do početka američkog građanskog rata (1861-1865) nekoliko godina je radio kao kormilar parnog broda na Mississippiju. 1861. je nakratko bio dobrovoljac u konfederacijskoj konjici.
1862. postao je reporter i humorist u listu Territorial Enterprise u Virginia Cityju, Nevada 1863. počeo je potpisivati svoje članke i ostale tekstove pseudonimom Mark Twain .[1] (izraz mornara na Mississippiju koji je označavao da je voda dovoljno duboka da brod može proći).
1907. godine mu je uručen počasni doktorat univerziteta Oxford. Kada je umro ostavio je nezavršen autobiografski rad, koji je naknadno uredila i objavila 1924. godine njegova sekretarica Alberta Bigelow Paine.
Mark Twain (Mark Tven; Florida, 30. novembar 1835 - Redding, 21. april1910), pravo ime Samuel Langhorne Clemens, bio je američki književnik.
Mark Twain je rođen 30. novembra 1835. godine u gradiću Florida, država Missouri, samo oko 300 km udaljenom od indijanske teritorije.
Kada je imao 4 godine preselio se s roditeljima u Hannibal, Missouri, lučki gradić na Mississippiju sa oko 2000 stanovnika. Sa redovnim školovanjem je završio kada je imao 12 godina - 1847, kada mu je otac umro. Tad je postao pomoćnik i učenik dvojice vlasnika štamparije u Hannibalu.[1] Kasnije je promijenio nekoliko poslova, uglavnom u vezi sa štampom. Do početka američkog građanskog rata (1861-1865) nekoliko godina je radio kao kormilar parnog broda na Mississippiju. 1861. je nakratko bio dobrovoljac u konfederacijskoj konjici.
1862. postao je reporter i humorist u listu Territorial Enterprise u Virginia Cityju, Nevada 1863. počeo je potpisivati svoje članke i ostale tekstove pseudonimom Mark Twain .[1] (izraz mornara na Mississippiju koji je označavao da je voda dovoljno duboka da brod može proći).
1907. godine mu je uručen počasni doktorat univerziteta Oxford. Kada je umro ostavio je nezavršen autobiografski rad, koji je naknadno uredila i objavila 1924. godine njegova sekretarica Alberta Bigelow Paine.
Kemal Mahmutefendić
Kemal Mahmutefendić je rođen u Sarajevu, 8. aprila 1942. Osnovnu školu započeo je u Sarajevu a završio u Konjicu, gdje završava i gimnaziju, a potom odlazi na studij grupe Svjetska književnost i teorija književnosti na Filozofskom fakultetuUniverziteta u Beogradu. Radio je kao nastavnik, akviziter, novinar, bibliotekar, čak i kuhar. Živi u Zenici. Pored poezije piše novele, romane za djecu, putopise, eseje, aforizme i basne. Jedna drama je prevedena na njemački jezik. Objavio je pet knjiga za djecu, od kojih su dvije u školskoj lektiri. Uvrštenje u neke značajne izbore bosanskoherce-govačke književnosti kao i u čitanke i izbore lektire za osnovnu školu. Knjige su mu prevođene na strane jezike. Za djecu i mlade je objavio knjige: Djetinjstvo pod Vrtaljicom, Noćni vlakovi ,Roman o novčiću, Putnici, Iz pjesama posvećenih Kardeliji, Iz bezdanih usta, Otok, Rasulo mirisa, Putevi,ljudi,gradovi, Zaključana šuma,...
Kemal Mahmutefendić je rođen u Sarajevu, 8. aprila 1942. Osnovnu školu započeo je u Sarajevu a završio u Konjicu, gdje završava i gimnaziju, a potom odlazi na studij grupe Svjetska književnost i teorija književnosti na Filozofskom fakultetuUniverziteta u Beogradu. Radio je kao nastavnik, akviziter, novinar, bibliotekar, čak i kuhar. Živi u Zenici. Pored poezije piše novele, romane za djecu, putopise, eseje, aforizme i basne. Jedna drama je prevedena na njemački jezik. Objavio je pet knjiga za djecu, od kojih su dvije u školskoj lektiri. Uvrštenje u neke značajne izbore bosanskoherce-govačke književnosti kao i u čitanke i izbore lektire za osnovnu školu. Knjige su mu prevođene na strane jezike. Za djecu i mlade je objavio knjige: Djetinjstvo pod Vrtaljicom, Noćni vlakovi ,Roman o novčiću, Putnici, Iz pjesama posvećenih Kardeliji, Iz bezdanih usta, Otok, Rasulo mirisa, Putevi,ljudi,gradovi, Zaključana šuma,...
Nasiha Kapidžić-Hadžić
Nasiha Kapidžić-Hadžić rođena je 6. XI 1931. godine u Banjaluci
gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Studij književnosti završila je na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Radila je kao profesor u Banjalučkoj gimnaziji, kao urednik u Obrazovnom i Dječijem programu Radio-Sarajeva, urednik biblioteke "Lastavica" i drugih edicija za djecu i omladinu u izdavačkoj kući "Veselin Masleša" u Sarajevu. Pjesnik je, prozaist i dramski pisac. Knjige za djecu: "Maskenbal u šumi", "Vezeni most", "Skrivena priča", "Kad si bila mala", "Od tvog grada do mog grada", "Glas djetinjstva", "Liliput", "Kolo" i druge.
Pjesme i priče Nasihe Kapidžić-Hadžić objavljene su u više izbora,
zastupljene u čitankama, u školskoj lektiri i prevođene na druge jezike. Zastupljene su i u nekim stranim antologijama. Njene dramske igre za djecu izvođene su na radiju i u pozorištu ("San o livadici", "Loncipunum čudan grad" i druge). Dobitnik je više nagrada i priznanja, među kojima su i: Dvadesetsedmojulska nagrada, Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, Nagrada "Veselin Masleša" grada Banjaluke i dvije godišnje nagrade izdavačke kuće "Svjetlost".
Nasiha Kapidžić-Hadžić rođena je 6. XI 1931. godine u Banjaluci
gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Studij književnosti završila je na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Radila je kao profesor u Banjalučkoj gimnaziji, kao urednik u Obrazovnom i Dječijem programu Radio-Sarajeva, urednik biblioteke "Lastavica" i drugih edicija za djecu i omladinu u izdavačkoj kući "Veselin Masleša" u Sarajevu. Pjesnik je, prozaist i dramski pisac. Knjige za djecu: "Maskenbal u šumi", "Vezeni most", "Skrivena priča", "Kad si bila mala", "Od tvog grada do mog grada", "Glas djetinjstva", "Liliput", "Kolo" i druge.
Pjesme i priče Nasihe Kapidžić-Hadžić objavljene su u više izbora,
zastupljene u čitankama, u školskoj lektiri i prevođene na druge jezike. Zastupljene su i u nekim stranim antologijama. Njene dramske igre za djecu izvođene su na radiju i u pozorištu ("San o livadici", "Loncipunum čudan grad" i druge). Dobitnik je više nagrada i priznanja, među kojima su i: Dvadesetsedmojulska nagrada, Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, Nagrada "Veselin Masleša" grada Banjaluke i dvije godišnje nagrade izdavačke kuće "Svjetlost".
Azra Aličić-Đečević
Azra Aličić-Đečević rođena je u Sarajevu 18.8.1965. godine. U rodnom gradu
završila je gimnazijsko obrazovanje (saradnik prevodioca za engleski i francuski jezik).
Agresija na BiH zaustavila ju je na trećoj godini studija, na grupi Engleski jezik i
književnost, Filozofskog fakulteta u Sarajevu, gdje je, takode, studirala i arapski jezik.
Cijelo vrijeme rata boravi u Sarajevu.
Potiče iz porodice intelektualaca gdje stiče izuzetnu kulturu čitanja. Svoje prve
literarne radove objavljuje kao osnovnoškolac i srednjoškolac, a u ratnom izdanju "Vesele
sveske" objavljuje priču Čudesni svijet slova. Potom, svoje priče objavljuje u listu za
mlade "Lastavica".
Piše poeziju i prozu.
Svoju prvu knjigu "Priča i Zlatno pero" objavila je 1997. godine i odmah privukla
pažnju i kritike i čitalaca.
Književnica živi u Sarajevu.
Azra Aličić-Đečević rođena je u Sarajevu 18.8.1965. godine. U rodnom gradu
završila je gimnazijsko obrazovanje (saradnik prevodioca za engleski i francuski jezik).
Agresija na BiH zaustavila ju je na trećoj godini studija, na grupi Engleski jezik i
književnost, Filozofskog fakulteta u Sarajevu, gdje je, takode, studirala i arapski jezik.
Cijelo vrijeme rata boravi u Sarajevu.
Potiče iz porodice intelektualaca gdje stiče izuzetnu kulturu čitanja. Svoje prve
literarne radove objavljuje kao osnovnoškolac i srednjoškolac, a u ratnom izdanju "Vesele
sveske" objavljuje priču Čudesni svijet slova. Potom, svoje priče objavljuje u listu za
mlade "Lastavica".
Piše poeziju i prozu.
Svoju prvu knjigu "Priča i Zlatno pero" objavila je 1997. godine i odmah privukla
pažnju i kritike i čitalaca.
Književnica živi u Sarajevu.
Zoran Pongrašić
Zoran Pongrašićrođen 1961. godine u Zagrebu. Okušava se u mnogim književnim formama i oblicima, pa tako piše priče, romane, radidramske i TV scenarije, scenarije za stripove, SF prozu i prozu za govorne automate, slikovnice, songove i džinglove, parole, novogodišnje čestitke, razglednice s ljetovanja i ponekad pisma. Preveden je na engleski, francuski i portugalski jezik, te prilagođen na srpski. Najpoznatija su mu djela zbirka priča Razgovori s bratom, romani Mama je kriva za sve i Gumi-gumi. Zoran Pongrašić jedna je od osnivača rock skupine Kost i koža. Član je Hrvatskog društva dramskih umjetnika i Hrvatskog društva pisaca te Umjetničke organizacije Autorska kuća. |