Učenje čitanja i učenje pisanja
Ispitivanje brzine čitanja u sebi
Ispitivanje brzine čitanja u sebi vršimo kolektivno (grupno) ili istovremeno u odjeljenju.To se može činiti na svim školskim uzrastima, ali u većini slučajeva počinje se u drugom razredu.Ispitanici na znak ispitivača počinju da samostalno čitaju u sebi nepoznat tekst.Poslije jednog minuta ispitivač daje znak i svaki učenik zaokružuje (svoje) poslednje dvije pročitane riječi.kasnijim prebrojavanjem riječi od početka teksta do te riječi dobija se bruto-brzina čitanja.Slijedi čitanje preostalog teksta, a zatim zasebno odgovaranje na postavljena pitanja.
Ovaj test može se primjenjivati u 2. i 3. razredu OŠ, a za starije razrede treba pripremiti primjeren tekst i postaviti složenija pitanja.
Nakon vrednovanja učeničkih odgovora, utvrđuje se procenat tačnih odgovora.Stavljanjem tog pokazatelja u odnos sa bruto brzinom čitanja dobijamo podatak o shvatanju pročitanog teksta, odnosno o efektivnoj brzini čitanja.
Formula:
EBČuS = BBČuS x%R/100
EBČuS – efektivna brzina čitanja u sebi
BBČuS – bruto brzina čitanja u sebi
%R – procenat broja tačno odgovorenih pitanja
koja se odnose na pročitani tekst
Ispitivanje brzine čitanja u sebi vršimo kolektivno (grupno) ili istovremeno u odjeljenju.To se može činiti na svim školskim uzrastima, ali u većini slučajeva počinje se u drugom razredu.Ispitanici na znak ispitivača počinju da samostalno čitaju u sebi nepoznat tekst.Poslije jednog minuta ispitivač daje znak i svaki učenik zaokružuje (svoje) poslednje dvije pročitane riječi.kasnijim prebrojavanjem riječi od početka teksta do te riječi dobija se bruto-brzina čitanja.Slijedi čitanje preostalog teksta, a zatim zasebno odgovaranje na postavljena pitanja.
Ovaj test može se primjenjivati u 2. i 3. razredu OŠ, a za starije razrede treba pripremiti primjeren tekst i postaviti složenija pitanja.
Nakon vrednovanja učeničkih odgovora, utvrđuje se procenat tačnih odgovora.Stavljanjem tog pokazatelja u odnos sa bruto brzinom čitanja dobijamo podatak o shvatanju pročitanog teksta, odnosno o efektivnoj brzini čitanja.
Formula:
EBČuS = BBČuS x%R/100
EBČuS – efektivna brzina čitanja u sebi
BBČuS – bruto brzina čitanja u sebi
%R – procenat broja tačno odgovorenih pitanja
koja se odnose na pročitani tekst
Ispitivanje brzine glasnog čitanja
Brzinu glasnog čitanja možemo ispitivati u svim razredima, odnosno od vremena kada je učenik savladao tehniku čitanja.
Možemo primjenjivati “jednominutni ispit glasnog čitanja” (A,B,C forma) psihologa IvanaFurlana.Njime se za učenike pojedinačno utvrđuje broj riječi pročitanih naglas u jednojminuti.Autor smatra da za ispitivanje brzine glasnog čitanja ( za razliku od ispitivanja brzine čitanja u sebi) nije prikladno uzeti smisleni tekst, jer bi takav tekst bio za neke učenike sa više, a za druge sa manje smisla, što bi uticalo na brzinu čitanja.Učenici za koje bi tekst imao više smisla bili bi u nezasluženoj prednosti u odnosu na one za koje bi takav tekst imao manje smisla.
U ovom tekstu su riječi u početku vrlo “kratke i lagane” za čitanje.Obične su i poznate.U produžetku teksta nalaze se sve duže, nepoznatije i za izgovor složenije riječi.Po pet riječi napisano je u jednom redu.S desne strane svakog reda nalazi se brojka koja označava ukupan broj riječi od početka teksta do tog mjesta.
Pojedinačno ispitivanje brzine glasnog čitanja možemo vršiti i na samostalno pripremljenim materijalima (nizovima jednosložnih, dvosložnih, višesložnih riječi, nepoznatih kraćih tekstova).
Brzinu glasnog čitanja možemo ispitivati u svim razredima, odnosno od vremena kada je učenik savladao tehniku čitanja.
Možemo primjenjivati “jednominutni ispit glasnog čitanja” (A,B,C forma) psihologa IvanaFurlana.Njime se za učenike pojedinačno utvrđuje broj riječi pročitanih naglas u jednojminuti.Autor smatra da za ispitivanje brzine glasnog čitanja ( za razliku od ispitivanja brzine čitanja u sebi) nije prikladno uzeti smisleni tekst, jer bi takav tekst bio za neke učenike sa više, a za druge sa manje smisla, što bi uticalo na brzinu čitanja.Učenici za koje bi tekst imao više smisla bili bi u nezasluženoj prednosti u odnosu na one za koje bi takav tekst imao manje smisla.
U ovom tekstu su riječi u početku vrlo “kratke i lagane” za čitanje.Obične su i poznate.U produžetku teksta nalaze se sve duže, nepoznatije i za izgovor složenije riječi.Po pet riječi napisano je u jednom redu.S desne strane svakog reda nalazi se brojka koja označava ukupan broj riječi od početka teksta do tog mjesta.
Pojedinačno ispitivanje brzine glasnog čitanja možemo vršiti i na samostalno pripremljenim materijalima (nizovima jednosložnih, dvosložnih, višesložnih riječi, nepoznatih kraćih tekstova).
Ispitivanje i unapređivanje čitanja i pisanja
Metodolški osmišljena, pažljivo pripremljena, sistematski provedena i objektivno interpretirana ispitivanja čitanja i pisanja treba da budu integralna komponenta razvijanja i unapređivanja čitanja u svakom razredu osnovne škole.
S obzirom na primjenu ili svrhu utvrđenih rezultata razlikujemo sledće vrste ispitivanja čitanja i pisanja:
1. ispitivanje prethodnih znanja (svakog djeteta) u poznavanju slova, čitanja i pisanja u cilju prikladnog planiranja i organizovanja nastave početnog čitanja i pisanja
2. ispitivanje nedostataka i teškoća u čitanju i pisanju radi njihovog otklanjanja
3. povremena intermedijalna ispitivanja raznih vrsta čitanja i pisanja u cilju njihovog razvijanja i unapređivanja
Od rezultata prvog intermedijalnog ispitivanja zavisiće tempo daljeg uvježbavanja čitanja, te učenje početnog pisanja.ukoliko većina učenika u tom periodu ima teškoća u usvajanju štampanih slova, neće se prelaziti na usvajanje pisanih slova. (ispituju se elementi kao u prethodnim znanjima ali ima i brzina glasnog čitanja)
Ostala intermedijalna ispitivanja obuhvatiće složenije elemente i vrste čitanja kao što su: brzina čitanja u sebi (2-8 razreda), izražajno čitanje, usmjereno fleksibilno, kritičko, kreativno čitanje, nivo i struktura znanja u razumjevanju pročitanog teksta, različiti oblici kulture pismenog izražavanja…
Metodolški osmišljena, pažljivo pripremljena, sistematski provedena i objektivno interpretirana ispitivanja čitanja i pisanja treba da budu integralna komponenta razvijanja i unapređivanja čitanja u svakom razredu osnovne škole.
S obzirom na primjenu ili svrhu utvrđenih rezultata razlikujemo sledće vrste ispitivanja čitanja i pisanja:
1. ispitivanje prethodnih znanja (svakog djeteta) u poznavanju slova, čitanja i pisanja u cilju prikladnog planiranja i organizovanja nastave početnog čitanja i pisanja
2. ispitivanje nedostataka i teškoća u čitanju i pisanju radi njihovog otklanjanja
3. povremena intermedijalna ispitivanja raznih vrsta čitanja i pisanja u cilju njihovog razvijanja i unapređivanja
Od rezultata prvog intermedijalnog ispitivanja zavisiće tempo daljeg uvježbavanja čitanja, te učenje početnog pisanja.ukoliko većina učenika u tom periodu ima teškoća u usvajanju štampanih slova, neće se prelaziti na usvajanje pisanih slova. (ispituju se elementi kao u prethodnim znanjima ali ima i brzina glasnog čitanja)
Ostala intermedijalna ispitivanja obuhvatiće složenije elemente i vrste čitanja kao što su: brzina čitanja u sebi (2-8 razreda), izražajno čitanje, usmjereno fleksibilno, kritičko, kreativno čitanje, nivo i struktura znanja u razumjevanju pročitanog teksta, različiti oblici kulture pismenog izražavanja…
Smetnje (teškoće) u čitanju i pisanju kod prvačića
Osim nedostataka, pojedini učenici imaju i smetnje ili teškoće u čitanju, a najfrekventnije su legastenija i disleksija, a kod pisanja disgrafija.
LEGASTENIJA
Naziv legastenija je mješavina latinske riječi legere-čitati, i grčke astenost-slab.
Legastenija je otežano i nepotpuno naučeno čitanje uprkos uloženom trudu i dobro organizovanoj nastavi.Od početka učenja slova i čitanja legastenija se manifestuje u izostavljanju, dodavanju, zamjenjivanju, ponavljanju slova i pogrešnom izgovaranju glasova i riječi.Ovoj djeci treba mnogo više vremena da shvate proces sinteze glasova i riječi i složen proces ščitavanja, čitaju sa naprezanjem, izbjegavaju čitanje te zaostaju u učenju.
Ralikujemo:
1. tzv. skrivenu legasteniju – i ona se može uočiti po usporenom tempu čitanja, izuzetnom naprezanju pri čitanju, nabiranju čela, crvenilu lica, preznojavanju i sl., što se može javiti već na početku učenja čitanja.
2.- manifestnu legasteniju ( aktivnu legasteniju) – najčešće se javlja u 2. i 3. razredu.
Legastenija se može pojaviti kod djece zaostale u psihofizičkom razvoju ali i kod veoma inteligentne djece koja žive u povoljnim porodičnim i drugim uslovima i adaptiranog i društveno prihvatljivog ponašanja i ona ovo teže podnose što uslovljava pojavu neuroza.Kad je neuroza primarna prvo se vrši psihoterapija pa potom obuka u čitanju, i obrnuto.
Legastenija se češće javlja kod dječaka.Laku legasteniju otklanja učitelj, srednju školska psihološko-pedagoška služba, a tešku specijalizovani strčnjaci.
Neki naši autori razlikuju legasteniju i disleksiju.Drugi smatraju da se radi o istim ili sličnim teškoćama, ali da je termin legastenija u upotrebi u njemačkom jezičkom području a da se pojam disleksija upotrebljava u drugim zemljama i kod nas.
DISLEKSIJA
Disleksija je riječ grč. porijekla a znači nesposobnost, slabost ili bojažljivost da se pravilno čita.To je kompleksan poremećaj.Čine ga razne smetnje pri čitanju kao što su nemogućnost prepoznavanja slova i njihovog povezivanja u riječi, nesposobnost razumjevanja pročitanog teksta, izrazito slabo čitanje, otežano učenje čitanja.
Može se pojaviti i kod djece sa normalnim intelektualnim razvojem, a kod mentalno zaostalih ona je redovna pojava.
Lakša disleksija može se uklanjati specijalnim logopedskim tretmanom i vježbama u čitanju, a teži slučajevi uslovljeni organskim oštećenjima ostaju tokom cijelog života.
DISGRAFIJA
Disgrafija označava teškoće u pisanju.
Učenici sa disgrafijom čine sledće izrazito učestale greške u pisanju: izostavljanje slova, zamjena pojedinih suglasnika, zamjena određenih samoglasnika, pogrešan redslijed slova, pisanje dvije ili više riječi zajedno i ostale tipične pravopisne greške.
U pojedinim slučajevima smetnje u čitanju i pisanju povezane su i kombinovane sa ostalim teškoćama kao što su: govorne mane, poremećaji i nedostaci, emocionalne teškoće, neurotizam, nedovoljna adaptiranost i asocijalno ponašanje, slab vid i sluh, mentalna zaostalost, usporen i oštećen psiho-fizički razvoj, dominacija oka i ruke, nepovoljan uticaj sredine i postupaka u početnom čitanju i pisanju itd.
Osim nedostataka, pojedini učenici imaju i smetnje ili teškoće u čitanju, a najfrekventnije su legastenija i disleksija, a kod pisanja disgrafija.
LEGASTENIJA
Naziv legastenija je mješavina latinske riječi legere-čitati, i grčke astenost-slab.
Legastenija je otežano i nepotpuno naučeno čitanje uprkos uloženom trudu i dobro organizovanoj nastavi.Od početka učenja slova i čitanja legastenija se manifestuje u izostavljanju, dodavanju, zamjenjivanju, ponavljanju slova i pogrešnom izgovaranju glasova i riječi.Ovoj djeci treba mnogo više vremena da shvate proces sinteze glasova i riječi i složen proces ščitavanja, čitaju sa naprezanjem, izbjegavaju čitanje te zaostaju u učenju.
Ralikujemo:
1. tzv. skrivenu legasteniju – i ona se može uočiti po usporenom tempu čitanja, izuzetnom naprezanju pri čitanju, nabiranju čela, crvenilu lica, preznojavanju i sl., što se može javiti već na početku učenja čitanja.
2.- manifestnu legasteniju ( aktivnu legasteniju) – najčešće se javlja u 2. i 3. razredu.
Legastenija se može pojaviti kod djece zaostale u psihofizičkom razvoju ali i kod veoma inteligentne djece koja žive u povoljnim porodičnim i drugim uslovima i adaptiranog i društveno prihvatljivog ponašanja i ona ovo teže podnose što uslovljava pojavu neuroza.Kad je neuroza primarna prvo se vrši psihoterapija pa potom obuka u čitanju, i obrnuto.
Legastenija se češće javlja kod dječaka.Laku legasteniju otklanja učitelj, srednju školska psihološko-pedagoška služba, a tešku specijalizovani strčnjaci.
Neki naši autori razlikuju legasteniju i disleksiju.Drugi smatraju da se radi o istim ili sličnim teškoćama, ali da je termin legastenija u upotrebi u njemačkom jezičkom području a da se pojam disleksija upotrebljava u drugim zemljama i kod nas.
DISLEKSIJA
Disleksija je riječ grč. porijekla a znači nesposobnost, slabost ili bojažljivost da se pravilno čita.To je kompleksan poremećaj.Čine ga razne smetnje pri čitanju kao što su nemogućnost prepoznavanja slova i njihovog povezivanja u riječi, nesposobnost razumjevanja pročitanog teksta, izrazito slabo čitanje, otežano učenje čitanja.
Može se pojaviti i kod djece sa normalnim intelektualnim razvojem, a kod mentalno zaostalih ona je redovna pojava.
Lakša disleksija može se uklanjati specijalnim logopedskim tretmanom i vježbama u čitanju, a teži slučajevi uslovljeni organskim oštećenjima ostaju tokom cijelog života.
DISGRAFIJA
Disgrafija označava teškoće u pisanju.
Učenici sa disgrafijom čine sledće izrazito učestale greške u pisanju: izostavljanje slova, zamjena pojedinih suglasnika, zamjena određenih samoglasnika, pogrešan redslijed slova, pisanje dvije ili više riječi zajedno i ostale tipične pravopisne greške.
U pojedinim slučajevima smetnje u čitanju i pisanju povezane su i kombinovane sa ostalim teškoćama kao što su: govorne mane, poremećaji i nedostaci, emocionalne teškoće, neurotizam, nedovoljna adaptiranost i asocijalno ponašanje, slab vid i sluh, mentalna zaostalost, usporen i oštećen psiho-fizički razvoj, dominacija oka i ruke, nepovoljan uticaj sredine i postupaka u početnom čitanju i pisanju itd.
Nedostaci u čitanju i pisanju
Najčešći nedostaci u čitanju učenika OŠ su subvokalizacija i regresija
SUBVOKALIZACIJA
Subvokalizacija se ogleda u redukovanom glasu i pokretima govornih organa prilikom čitanja u sebi.To je nemogućnost tihog čitanja.Prilikom čitanja u sebi, učenici poluglasno izgovaraju riječi ili šapuću i pokreću usne.Prisutna je u razrednoj nastavi, a sve manje kasnije i što se češće čita.
Smanjivanju i uklanjanju subvokalizacije treba da doprinosi učitelj tako što će:
1. Navikavati učenike na tiho čitanje ili čitanje u sebi, uz objašnjenje da čitaju samo očima a ne i ustima
2. Zahtijevati da učenici drže zatvorena usta, početnici drže prst na ustima, i preporučivati da ne miču jezik
3. Organizovati takmičenje u čitanju u sebi, bez šaputanja i micanja ustima, a uz što brže čitanje i zapamćivanje, što se sve boduje.
REGRESIJA
Nenamjerno, spontano vraćanje pogleda na već pročitane dijelove teksta, spontani pokreti očnih jabučica koje ponovo fiksiraju dijelove pročitanog retka.Ovo treba razlikovati od namjernog vraćanja u cilju boljeg shvatanja ili provjeravanja.Regresija nepovoljno utiče na brzinu čitanja te je treba suzbijati od prvog razreda.
Regresija je prisutna kod učenika koji pri glasnom čitanju zapinju, tj. isprekidano čitaju i više puta ponavljaju pročitanje riječi.
Smanjuje se i iščezava povećanjem čitalačke aktivnosti i sposobnosti.
Najčešći nedostaci u čitanju učenika OŠ su subvokalizacija i regresija
SUBVOKALIZACIJA
Subvokalizacija se ogleda u redukovanom glasu i pokretima govornih organa prilikom čitanja u sebi.To je nemogućnost tihog čitanja.Prilikom čitanja u sebi, učenici poluglasno izgovaraju riječi ili šapuću i pokreću usne.Prisutna je u razrednoj nastavi, a sve manje kasnije i što se češće čita.
Smanjivanju i uklanjanju subvokalizacije treba da doprinosi učitelj tako što će:
1. Navikavati učenike na tiho čitanje ili čitanje u sebi, uz objašnjenje da čitaju samo očima a ne i ustima
2. Zahtijevati da učenici drže zatvorena usta, početnici drže prst na ustima, i preporučivati da ne miču jezik
3. Organizovati takmičenje u čitanju u sebi, bez šaputanja i micanja ustima, a uz što brže čitanje i zapamćivanje, što se sve boduje.
REGRESIJA
Nenamjerno, spontano vraćanje pogleda na već pročitane dijelove teksta, spontani pokreti očnih jabučica koje ponovo fiksiraju dijelove pročitanog retka.Ovo treba razlikovati od namjernog vraćanja u cilju boljeg shvatanja ili provjeravanja.Regresija nepovoljno utiče na brzinu čitanja te je treba suzbijati od prvog razreda.
Regresija je prisutna kod učenika koji pri glasnom čitanju zapinju, tj. isprekidano čitaju i više puta ponavljaju pročitanje riječi.
Smanjuje se i iščezava povećanjem čitalačke aktivnosti i sposobnosti.
Govorni poremećaji kod prvačića
Najčešće govorne mane ili poremećaji ( koji se negativno očituju u čitanju i pisanju) su:
1. TEPANJE – nepravilan izgovor određenih glasova (l,r,ć,č,ž), izostavljanje pojedinih glasova (b,p,m,h,f,c..), međusobna zamjena glasova (j.l,ž-z,č-ć,r-l), te premještanje glasova islogova.Najčešći uzroci su u fiziološkim osnovama govora, a i pogrešno govorno vaspitanje u porodici može biti uzrok lakših slučajeva tepanja.
2. MUCANJE – teži govorni poremećaj; duži zastoji i prekidi u govoru, ponavljanje riječi bez grčenja i zatezanja glasnica i ostalih govornih organa.Blaži oblik je zamuckivanje.Neposredni uzrok je strah od govornog komuniciranja, a uzroci tog straha su najčešće psihološke prirode (razne traume, pogrešno porodično vaspitanje, predisponirana nesigurnost, preosjetljivost…)
Blaže forme otklanjaju se ugonom govornom atmosferom, ne obraćanjem pažnje na mucanje, sinhronizacijom govora i praktičnih aktivnosti, namjernim usporavanjem govora, horskim čitanjem…
3. UNJKANJE – nepravilna artikulacija pojedinih glasova koji se djelimično izgovaraju i kroz nos.Rijetko se javlja kao pokušaj oponašanja govora unjkave osobe iz neposredne okoline, najčešće je organskog porijekla.
4. TAHILALIJA ili BRZOPLETOST – nepotpuno sinhronizovanje misaonog procesa i govornog iskaza – nepravilan izgovor pojedinih glasova, slogova i riječi zbog pretjerane brzinegovora.Nekad je nerazumljiv govor.Otklanja se produžavanjem vremena posmatranja (slike, predmeta…) i čitanja teksta tj. odlaganja početka govora o tome, vježbama slušanja i oponašanjem uzornog govora.
5. GOVORNI BLOK – nagli prekid govora bez uočljivog razloga, nekad se povremeno nastavlja, a u težim slučajevima prekida se i tok govora i tok misli.Ovo proizilazi iz psihičkih smetnji što zahtjeva psihoterapeutski tretman.Blaže forme se otklanjaju pedagoškim taktom, tolerantnošću, razumjevanjem i učiteljevim olakšavanjem govorne komunikacije.
6. BRADILALIJA je patološki spor govor.Češći je kod mentalno zaostale djece, ogleda se u usporenom, neprirodnom produžavanju svih glasova, naročito samoglasnika, sporo shvatanje poruka.
Blaži slučajevi su najčešće posljedica razmaženosti, povlađivanja, prezaštićenosti i sl. što se otklanja pedagoških obrazovanjem roditelja i savjetodavno-pedagoškim radom.Takođe se eliminiše vježbama artikulacije, govornom igrom, ritmičkim vježbama, brojalicama, vježbama usklađivanja pokreta tijela i govora ( ovako se trava kosi, ovako se ušiva…)
7. MUTIZAM – povremena uporna šutnja.Može biti izazvana negativizmom (tvrdoglavost, prkos, agresivnost), psihotičnim stanjima (ravnodušnost, apatija, depresija) ili nemtalnom zaostalošću.najčešće iziskuje specijalano-terapijski tretman.
t’>§ slobodno prepričavanje kraćih tekstova
Najčešće govorne mane ili poremećaji ( koji se negativno očituju u čitanju i pisanju) su:
1. TEPANJE – nepravilan izgovor određenih glasova (l,r,ć,č,ž), izostavljanje pojedinih glasova (b,p,m,h,f,c..), međusobna zamjena glasova (j.l,ž-z,č-ć,r-l), te premještanje glasova islogova.Najčešći uzroci su u fiziološkim osnovama govora, a i pogrešno govorno vaspitanje u porodici može biti uzrok lakših slučajeva tepanja.
2. MUCANJE – teži govorni poremećaj; duži zastoji i prekidi u govoru, ponavljanje riječi bez grčenja i zatezanja glasnica i ostalih govornih organa.Blaži oblik je zamuckivanje.Neposredni uzrok je strah od govornog komuniciranja, a uzroci tog straha su najčešće psihološke prirode (razne traume, pogrešno porodično vaspitanje, predisponirana nesigurnost, preosjetljivost…)
Blaže forme otklanjaju se ugonom govornom atmosferom, ne obraćanjem pažnje na mucanje, sinhronizacijom govora i praktičnih aktivnosti, namjernim usporavanjem govora, horskim čitanjem…
3. UNJKANJE – nepravilna artikulacija pojedinih glasova koji se djelimično izgovaraju i kroz nos.Rijetko se javlja kao pokušaj oponašanja govora unjkave osobe iz neposredne okoline, najčešće je organskog porijekla.
4. TAHILALIJA ili BRZOPLETOST – nepotpuno sinhronizovanje misaonog procesa i govornog iskaza – nepravilan izgovor pojedinih glasova, slogova i riječi zbog pretjerane brzinegovora.Nekad je nerazumljiv govor.Otklanja se produžavanjem vremena posmatranja (slike, predmeta…) i čitanja teksta tj. odlaganja početka govora o tome, vježbama slušanja i oponašanjem uzornog govora.
5. GOVORNI BLOK – nagli prekid govora bez uočljivog razloga, nekad se povremeno nastavlja, a u težim slučajevima prekida se i tok govora i tok misli.Ovo proizilazi iz psihičkih smetnji što zahtjeva psihoterapeutski tretman.Blaže forme se otklanjaju pedagoškim taktom, tolerantnošću, razumjevanjem i učiteljevim olakšavanjem govorne komunikacije.
6. BRADILALIJA je patološki spor govor.Češći je kod mentalno zaostale djece, ogleda se u usporenom, neprirodnom produžavanju svih glasova, naročito samoglasnika, sporo shvatanje poruka.
Blaži slučajevi su najčešće posljedica razmaženosti, povlađivanja, prezaštićenosti i sl. što se otklanja pedagoških obrazovanjem roditelja i savjetodavno-pedagoškim radom.Takođe se eliminiše vježbama artikulacije, govornom igrom, ritmičkim vježbama, brojalicama, vježbama usklađivanja pokreta tijela i govora ( ovako se trava kosi, ovako se ušiva…)
7. MUTIZAM – povremena uporna šutnja.Može biti izazvana negativizmom (tvrdoglavost, prkos, agresivnost), psihotičnim stanjima (ravnodušnost, apatija, depresija) ili nemtalnom zaostalošću.najčešće iziskuje specijalano-terapijski tretman.
t’>§ slobodno prepričavanje kraćih tekstova
Usavršavanje pisanja
Savlađivanje i usavršavanje pisanja za većinu učenika je mnogo teže nego usvajanje početnog čitanja.zato je neophodno planski, sistematski, svakodnevno i uporno uvježbavati pisanje kako bi učenici što prije bez većih teškoća mogli pismeno iskazivati sopstvene misli i osjećanja.
Vježbanja su:
Savlađivanje i usavršavanje pisanja za većinu učenika je mnogo teže nego usvajanje početnog čitanja.zato je neophodno planski, sistematski, svakodnevno i uporno uvježbavati pisanje kako bi učenici što prije bez većih teškoća mogli pismeno iskazivati sopstvene misli i osjećanja.
Vježbanja su:
- prepisivanje
- diktat
- odgovori na pitanja
- dopunjavanje nepotpunih rečenica
- kombinacija crteža i riječi
- pričanje na osnovu slika ( obično mu prethodi govorna vježba)
- samostalno sastavljanje rečenica
- slobodno prepričavanje kraćih tekstova
Zapamćivanje sadržaja naučenih brzim čitanjem
Uspješnost brzog čitanja u sebi u cilju efikasnijeg učenja ne zavisi samo od nivoa shvatanja pročitanog teksta već i od njegovom zapamćivanja.Tri su međusobno povezane faze procesa pamćenja: memorisanje, zadržavanje i sjećanje.
Količinu zapamćenog sadržaja umanjuje zaboravljanje kao suprotan proces pamćenju, a najčešći uzroci zaboravljanja su:
– retrokativna inhibicija – ometanje unazad tj. od onoga što smo poslije pročitali (stariji utisci bliede pod uticajem novih saznanja)
– proaktivna inhibicija
– gubitak pažnje
– nedovoljno ponavljanje
– neodgovarajuće asocijacije tj. neuspjeh u njihovom stvaranju
– potiskivanje ( mnogo lakše se zaboravi ono što narušava samopoštovanje odo onog sadržaja čitanja koje nema takvo obilježje)
Olakšavanje i usavršavanje memorisanja onoga što vrzo čitamo podrazumjeva predupređivanje osnovnih uzroka zaboravnosti, te je neophodno izbjegavati ometanja u zapamćivanju, usmjeravati pažnju na ono što čitamo, ponavljati naučeno gradivo, povećavati zainteresovanost tokom učenja i stvarati asocijaciju između onoga što čitamo i onoga što već znamo.
Uspješnost brzog čitanja u sebi u cilju efikasnijeg učenja ne zavisi samo od nivoa shvatanja pročitanog teksta već i od njegovom zapamćivanja.Tri su međusobno povezane faze procesa pamćenja: memorisanje, zadržavanje i sjećanje.
Količinu zapamćenog sadržaja umanjuje zaboravljanje kao suprotan proces pamćenju, a najčešći uzroci zaboravljanja su:
– retrokativna inhibicija – ometanje unazad tj. od onoga što smo poslije pročitali (stariji utisci bliede pod uticajem novih saznanja)
– proaktivna inhibicija
– gubitak pažnje
– nedovoljno ponavljanje
– neodgovarajuće asocijacije tj. neuspjeh u njihovom stvaranju
– potiskivanje ( mnogo lakše se zaboravi ono što narušava samopoštovanje odo onog sadržaja čitanja koje nema takvo obilježje)
Olakšavanje i usavršavanje memorisanja onoga što vrzo čitamo podrazumjeva predupređivanje osnovnih uzroka zaboravnosti, te je neophodno izbjegavati ometanja u zapamćivanju, usmjeravati pažnju na ono što čitamo, ponavljati naučeno gradivo, povećavati zainteresovanost tokom učenja i stvarati asocijaciju između onoga što čitamo i onoga što već znamo.
Tehnike vježbanja brzog čitanja u sebi
Usavršavanje vještina, navika i sposobnosti efikasnog čitanja ne može se ni zamisliti vez treninga brzine čitanja u sebi sa potpunijim razumjevanjem osnovnog smisla pročitanog teksta.
1. TEHNIKA JEDNOG REDA se sastoji u čitanju onoliko riječi u istom redu koliko čitalac može da obuhvati jednim pogledom u istom redu.
Cilj je da se odustane od navike čitanja po jedne riječi već da se stekne navika čitanja sintagme, fraze, rečenice, cijelog reda ( a kasnije čak dva reda odjednom) jer je ljudsko oko u stanju da obuhvati više riječi odjednom.
sastoji se u fiksaciji pogleda na sredinu reda ( a ne s lijeva na desno) i sa 2-3 brza pokreta obuhvati cio red i tako se pomjera prema dole.
2. TEHNIKA OLOVKE – vježba praćenja i pokazivanja olovkom redova na dolje po sredini čime se povećava odstranjivanje loše navike vraćanja unazad.Druga olovka se može držati u zubima da bi se spriječila subvokalizacija.
3. TEHNIKA KARTE – prekriti pročitane redove da bi se spriječilo vraćanje unazad, čak i ako neki detalji nisu jasni jer se neće mnogo izgubiti a postiže se mnogo u poboljšanju tempa čitanja.
Kad čitalac bude stekao nove navike brzog čitanja u sebi, može izostaviti pomenuta pomagala.
4. TEHNIKA DVA REDA – pogled se fiksira na sredinu između dva reda i pogledom se šara više puta dok se ne usvoji smisao oba reda.Može se preporučiti obilježavanje olovkom mjesta fiksacije, da kombinuje sa metodom karte, drži olovku u zubima da spriječi subvokalizaciju.
5. TEHNIKA “ODREĐIVANJA BRZINE” – unaprijed se ograniči vrijeme za čitanje određenog teksta, štopericom se mjeri, može samostalno ali je u početku poželjno da mjeri neko drugi.Ovom tehnikom čitalac se stavlja u poziciju da očekuje prevazilaženje svog prethodnog rekorda u brzini čitanja, da se takmiči sam sa sobom.
6.SHVATANJE SMISLA BEZ MENTALNOG PONAVLJANJA RIJEČI je jedna od najsuptilnijih tehnika vježbanja brzog čitanja u sebi.Čitalac pokušava da ” u umu ” sagleda suštinu teksta koji čita.Manje pažnje posvećuje samim riječima.Još uvjek čita grupe riječi ali ne troši vrijeme na njihovo ponavljanje na mentalnom nivou. Ne misli o tome koje su to riječi već misli o njihovom suštinskom značenju.Pokušava da njihovu suštinu poveže sa onim što već zna i da to unese (introprojektuje) u svoj sistem saznanja.Ovdje se, dakle, prednost daje idejama i drugim značenjima sadržanim u riječima teksta nad samim riječima.
Brzo čitanje sa razumjevanjem suštinskog značenja teksta može se vježbati mjerenjem ritma čitanja prema potrebi.To se čini primjenom dvaju tehnika vježbanja brzog čitanja i to:
1. Ubrzavanje tempa čitanja prema brzini materije
2. Usporavanje ritma čitanja kada za tim postoji potreba
Najčešće nije nužno čitati cijeli tekst istom brzinom.Manje teške dijelove čitamo brže, a dozvoljavamo sebi usporavanje ritma kod složenijih dijelova da bi smanjili šanse da se propusti smisao pročitanog.Ovim sprečavamo zamor pri čitanju, a dobijamo utisak da nismo pod spoljašnjim prinudnim režimom nametnutog tempa čitanja.Ovo se može uporediti sa prilagođavanjem brzine voženje automobila uslovima saobraćaja.
Usavršavanje vještina, navika i sposobnosti efikasnog čitanja ne može se ni zamisliti vez treninga brzine čitanja u sebi sa potpunijim razumjevanjem osnovnog smisla pročitanog teksta.
1. TEHNIKA JEDNOG REDA se sastoji u čitanju onoliko riječi u istom redu koliko čitalac može da obuhvati jednim pogledom u istom redu.
Cilj je da se odustane od navike čitanja po jedne riječi već da se stekne navika čitanja sintagme, fraze, rečenice, cijelog reda ( a kasnije čak dva reda odjednom) jer je ljudsko oko u stanju da obuhvati više riječi odjednom.
sastoji se u fiksaciji pogleda na sredinu reda ( a ne s lijeva na desno) i sa 2-3 brza pokreta obuhvati cio red i tako se pomjera prema dole.
2. TEHNIKA OLOVKE – vježba praćenja i pokazivanja olovkom redova na dolje po sredini čime se povećava odstranjivanje loše navike vraćanja unazad.Druga olovka se može držati u zubima da bi se spriječila subvokalizacija.
3. TEHNIKA KARTE – prekriti pročitane redove da bi se spriječilo vraćanje unazad, čak i ako neki detalji nisu jasni jer se neće mnogo izgubiti a postiže se mnogo u poboljšanju tempa čitanja.
Kad čitalac bude stekao nove navike brzog čitanja u sebi, može izostaviti pomenuta pomagala.
4. TEHNIKA DVA REDA – pogled se fiksira na sredinu između dva reda i pogledom se šara više puta dok se ne usvoji smisao oba reda.Može se preporučiti obilježavanje olovkom mjesta fiksacije, da kombinuje sa metodom karte, drži olovku u zubima da spriječi subvokalizaciju.
5. TEHNIKA “ODREĐIVANJA BRZINE” – unaprijed se ograniči vrijeme za čitanje određenog teksta, štopericom se mjeri, može samostalno ali je u početku poželjno da mjeri neko drugi.Ovom tehnikom čitalac se stavlja u poziciju da očekuje prevazilaženje svog prethodnog rekorda u brzini čitanja, da se takmiči sam sa sobom.
6.SHVATANJE SMISLA BEZ MENTALNOG PONAVLJANJA RIJEČI je jedna od najsuptilnijih tehnika vježbanja brzog čitanja u sebi.Čitalac pokušava da ” u umu ” sagleda suštinu teksta koji čita.Manje pažnje posvećuje samim riječima.Još uvjek čita grupe riječi ali ne troši vrijeme na njihovo ponavljanje na mentalnom nivou. Ne misli o tome koje su to riječi već misli o njihovom suštinskom značenju.Pokušava da njihovu suštinu poveže sa onim što već zna i da to unese (introprojektuje) u svoj sistem saznanja.Ovdje se, dakle, prednost daje idejama i drugim značenjima sadržanim u riječima teksta nad samim riječima.
Brzo čitanje sa razumjevanjem suštinskog značenja teksta može se vježbati mjerenjem ritma čitanja prema potrebi.To se čini primjenom dvaju tehnika vježbanja brzog čitanja i to:
1. Ubrzavanje tempa čitanja prema brzini materije
2. Usporavanje ritma čitanja kada za tim postoji potreba
Najčešće nije nužno čitati cijeli tekst istom brzinom.Manje teške dijelove čitamo brže, a dozvoljavamo sebi usporavanje ritma kod složenijih dijelova da bi smanjili šanse da se propusti smisao pročitanog.Ovim sprečavamo zamor pri čitanju, a dobijamo utisak da nismo pod spoljašnjim prinudnim režimom nametnutog tempa čitanja.Ovo se može uporediti sa prilagođavanjem brzine voženje automobila uslovima saobraćaja.
Smetnje u koncentraciji pažnje prilikom brzog čitanja i njihovo otklanjanje
– razni ditraktori pažnje (vanjski ometači) – povoljni uslovi su: odgovarajuće osvjetljenje, tišina, sobna temperatura 18 sttepeni, svjež vazduh, ugodan položaj tijela…
– unutrašnji: sanjarenje, neadekvatne emocije (konflikti, anksioznost, ljutnja, tuga, zabrinutost, ljubomora…)
– gubitak interesovanja ili motivacije za temu – potrebno je da se uoči izvjestan značaj teme dovodeći je u vezu sa sopstvenim iskustvom ili stavom, upotrijebiti autosugestiju
– sukob mašte i volje
Predupređivanjem i eliminisanjem spoljašnjih i unutranjih uzroka i smetnji koncentraciji pažnje čitaoca, samopojačavanjem interesovanja za temu, usklađivanjem dejstva volje i mašte, može se krčiti put za poboljšanje koncentracije a time posredno i za povećanje brzine čitanja uz potpunije razumjevanje pročitanog teksta.
– razni ditraktori pažnje (vanjski ometači) – povoljni uslovi su: odgovarajuće osvjetljenje, tišina, sobna temperatura 18 sttepeni, svjež vazduh, ugodan položaj tijela…
– unutrašnji: sanjarenje, neadekvatne emocije (konflikti, anksioznost, ljutnja, tuga, zabrinutost, ljubomora…)
– gubitak interesovanja ili motivacije za temu – potrebno je da se uoči izvjestan značaj teme dovodeći je u vezu sa sopstvenim iskustvom ili stavom, upotrijebiti autosugestiju
– sukob mašte i volje
Predupređivanjem i eliminisanjem spoljašnjih i unutranjih uzroka i smetnji koncentraciji pažnje čitaoca, samopojačavanjem interesovanja za temu, usklađivanjem dejstva volje i mašte, može se krčiti put za poboljšanje koncentracije a time posredno i za povećanje brzine čitanja uz potpunije razumjevanje pročitanog teksta.
Značaj i funkcija brzog čitanja u sebi
Osnovni cilj brzog čitanja u sebi je da se za što kraće vrijeme što potpunije shvati suštinsko značenje pročitanog teksta.
Najznačajnije funkcije su mu:
1. vremenska ekonomičnost
2. manji utrošak psihofizičke energije ( vid i CNS)
3. brže i potpunije razumjevanje i shavatnje
4. razvijanje sposobnosti, potreba i navika samoobrazovanja
5. podsticanje razvijanja verbalnih i kreativnih sposobnosti i njegovanje ovorne komunikacije
6. omogućavanje efikasnijeg obavljanja poslova i radnih zadataka
7. stvaranje uslova da se bude u toku zbivanja
8. doprinos povećau slobodnog vremena
Osnovni cilj brzog čitanja u sebi je da se za što kraće vrijeme što potpunije shvati suštinsko značenje pročitanog teksta.
Najznačajnije funkcije su mu:
1. vremenska ekonomičnost
2. manji utrošak psihofizičke energije ( vid i CNS)
3. brže i potpunije razumjevanje i shavatnje
4. razvijanje sposobnosti, potreba i navika samoobrazovanja
5. podsticanje razvijanja verbalnih i kreativnih sposobnosti i njegovanje ovorne komunikacije
6. omogućavanje efikasnijeg obavljanja poslova i radnih zadataka
7. stvaranje uslova da se bude u toku zbivanja
8. doprinos povećau slobodnog vremena
Usavršavanje čitanja u sebi
Od njegove brzine zavisi uspjeh u daljem školovanju, a prethodi mu savladano glasno čitanje.
Počinje se jednostavnim rečenicama i kraćim tekstovima, potrebno je obezbjediti veliki broj raznih novih tekstova (ne samo udžbenik), vodi se razgovor o sadržaju svakog teksta.U početku mu prethodi učiteljevo izražajno čitanje i sažet razgovor o tekstu (šta, kako, ko, gdje…), a kasnije se izostavlja učiteljevo čitanje.Ne izvodi se tokom cijelog časa već se kombinuje sa drugim aktivnostima i područjima maternjeg jezika.
Od njegove brzine zavisi uspjeh u daljem školovanju, a prethodi mu savladano glasno čitanje.
Počinje se jednostavnim rečenicama i kraćim tekstovima, potrebno je obezbjediti veliki broj raznih novih tekstova (ne samo udžbenik), vodi se razgovor o sadržaju svakog teksta.U početku mu prethodi učiteljevo izražajno čitanje i sažet razgovor o tekstu (šta, kako, ko, gdje…), a kasnije se izostavlja učiteljevo čitanje.Ne izvodi se tokom cijelog časa već se kombinuje sa drugim aktivnostima i područjima maternjeg jezika.
Uvježbavanje glasnog čitanja
Uvježbavanjem glasnog čitanja postiže se veći stepen automatizacije tehnike čitanja, odnosno, transformacija vizuelno-grafičkih precepcija u auditivno-glasovne prezentacije sa sve pravilnijom artikulacijom i osnovnim elementima dikcije, uz sve potpunije razumjevanje pročitanog.
To se postiže:
– ortoepskim vježbama
– slušanjem zvučnih snimaka uzornog izražajnog čitanja uz odgovarajući komentar i procjenu
– kazivanjem napamet naučenih tekstova
– čitanjem po ulogama
– čitanjem dijaloga uz scensko prikazivanje
Uvježbavanjem glasnog čitanja postiže se veći stepen automatizacije tehnike čitanja, odnosno, transformacija vizuelno-grafičkih precepcija u auditivno-glasovne prezentacije sa sve pravilnijom artikulacijom i osnovnim elementima dikcije, uz sve potpunije razumjevanje pročitanog.
To se postiže:
– ortoepskim vježbama
– slušanjem zvučnih snimaka uzornog izražajnog čitanja uz odgovarajući komentar i procjenu
– kazivanjem napamet naučenih tekstova
– čitanjem po ulogama
– čitanjem dijaloga uz scensko prikazivanje
Učenje početnog pisanja
Radeći po kompleksnom postupku, učenici se pismeno izražavaju štampanim slovima dok ne nauče oblikovati i povezivati pisana slova.
Kad su učenici usvojili ščitavanje štampanih slova (novembar), organizujemo vježbe čitanja pisanih slova.Učitelj piše na tabli pisanim slovima a učenici čitaju služeći se zidnom slovaricom.Takođe se organizuju i vježbe u formi igre npr. trake sa imenima učenika koji ustaje kad pročita svoje ime, ispreturane rečenice i sl.Skoro svi učenici nauče pisati pisana slova za oko 10 dana.
Opšte predvježbe za pisanje organizuju se još od plaska djece u školu.
Ostale specifične vježbe za početno pisanje se organizuju sad.Organizuju se vježbe u pisanju ornamenata (frizova) i to obrađivanjem onih slova koja djeca teže povezuju i pišu nepotpuno izostavljajući njihove elemente – crticu, kvačicu, tačku ( u ćirilici – i, š, p, t, l, m, o, v, č ; u latinici – č, ć, š, ž, j, v, z, b)Ornamenti ne moraju biti naročito lijepi, važno je da učenici vježbaju pravilno pisanje i povezivanje slova.
Nakon ornamenata prealzi se na predvježbe pisanja pisanih slova (naliv pero ili hemijska i sveska sa širokim linijama) i to onih koja smo imali u ornamentima.
Obim ne treba biti veliki (3-4 reda iste vježbe i još toliko za zadaću), i insistiramo na pravilnosti i preciznosti a ne na zapamćivanju slova, jer ovo nije obrada slova već zadnja faza grafičke pripreme.
Takođe, ovo su predvježbe za pisanje malih slova a za velika nisu potrebne jer ih djeca relativno lako savlađuju.Ove predvježbe nam omogućuju da ostala slova obradimo grupno i da ih učenici pišu odmah u sklopu riječi.
Počinjemo pisati jednostavnije riječi sastavljene od određenih slova ( so, vo, sto, list…).Učenici pišu 2-3 reda međusobno odvojenih riječi čije značenje znaju i koje ispod napisanih redova ilustruju.
Ne planiramo broj slova niti redoslijed. Tempo treba uskladiti sa mogućnostima učenika.Poželjno je da učenici zaokruže slovo koje su naučili u slovarici.Učitelj se ponekad osvrće na zajednički obrađena slova, na ona koja treba utvrđivati i na nova velika i mala slova.
Učitelj piše riječi ili rečenice na tabli uz napomenu da se obrati pažnja na elemente, pa učenici pišu u sveske a učitelj kontroliše.Kad neki učenik pogriješi kod nekog slova učitelj traži da napiše to slovo par puta a zatim da nastavi dalje.
Kada učitelj uoči istu grešku kod nekoliko učenika taj detalj ponovo objašnjava.
Razvijati naviku samokontrole kod učenika.
Zadavati domaće zadatke jer časovi nisu dovoljni za uvježbavanje.
Povremeno treba organizovati i lakše pismene vježbe pisanim slovima: prepisivanje sa štampanog na pisani tekst, diktat, samostalno smišljanje i pisanje riječi i rečenica u okviru obrađenih slova…
Početna pismenost izgrađuje se kontinuirano.Djeca se navikavaju da primjenjuju elementarna gramatička pravila ( bez učenja njihovih formulacija), da upotrebljavaju pravopisne znakove, da iskorjenjuju provincijalizme i da njeguju književni jezik.
Na kraju 1. razreda učenici treba da pravilno pišu i povezuju slova u riječima, da velikim slovom počinju vlastita imena, da rečenicu počinju velikim slovom a završavaju tačkom, da pišu riječi odvojeno, da ovladaju prostom rečenicom i da su im rečenice logički povezane.
Radeći po kompleksnom postupku, učenici se pismeno izražavaju štampanim slovima dok ne nauče oblikovati i povezivati pisana slova.
Kad su učenici usvojili ščitavanje štampanih slova (novembar), organizujemo vježbe čitanja pisanih slova.Učitelj piše na tabli pisanim slovima a učenici čitaju služeći se zidnom slovaricom.Takođe se organizuju i vježbe u formi igre npr. trake sa imenima učenika koji ustaje kad pročita svoje ime, ispreturane rečenice i sl.Skoro svi učenici nauče pisati pisana slova za oko 10 dana.
Opšte predvježbe za pisanje organizuju se još od plaska djece u školu.
Ostale specifične vježbe za početno pisanje se organizuju sad.Organizuju se vježbe u pisanju ornamenata (frizova) i to obrađivanjem onih slova koja djeca teže povezuju i pišu nepotpuno izostavljajući njihove elemente – crticu, kvačicu, tačku ( u ćirilici – i, š, p, t, l, m, o, v, č ; u latinici – č, ć, š, ž, j, v, z, b)Ornamenti ne moraju biti naročito lijepi, važno je da učenici vježbaju pravilno pisanje i povezivanje slova.
Nakon ornamenata prealzi se na predvježbe pisanja pisanih slova (naliv pero ili hemijska i sveska sa širokim linijama) i to onih koja smo imali u ornamentima.
Obim ne treba biti veliki (3-4 reda iste vježbe i još toliko za zadaću), i insistiramo na pravilnosti i preciznosti a ne na zapamćivanju slova, jer ovo nije obrada slova već zadnja faza grafičke pripreme.
Takođe, ovo su predvježbe za pisanje malih slova a za velika nisu potrebne jer ih djeca relativno lako savlađuju.Ove predvježbe nam omogućuju da ostala slova obradimo grupno i da ih učenici pišu odmah u sklopu riječi.
Počinjemo pisati jednostavnije riječi sastavljene od određenih slova ( so, vo, sto, list…).Učenici pišu 2-3 reda međusobno odvojenih riječi čije značenje znaju i koje ispod napisanih redova ilustruju.
Ne planiramo broj slova niti redoslijed. Tempo treba uskladiti sa mogućnostima učenika.Poželjno je da učenici zaokruže slovo koje su naučili u slovarici.Učitelj se ponekad osvrće na zajednički obrađena slova, na ona koja treba utvrđivati i na nova velika i mala slova.
Učitelj piše riječi ili rečenice na tabli uz napomenu da se obrati pažnja na elemente, pa učenici pišu u sveske a učitelj kontroliše.Kad neki učenik pogriješi kod nekog slova učitelj traži da napiše to slovo par puta a zatim da nastavi dalje.
Kada učitelj uoči istu grešku kod nekoliko učenika taj detalj ponovo objašnjava.
Razvijati naviku samokontrole kod učenika.
Zadavati domaće zadatke jer časovi nisu dovoljni za uvježbavanje.
Povremeno treba organizovati i lakše pismene vježbe pisanim slovima: prepisivanje sa štampanog na pisani tekst, diktat, samostalno smišljanje i pisanje riječi i rečenica u okviru obrađenih slova…
Početna pismenost izgrađuje se kontinuirano.Djeca se navikavaju da primjenjuju elementarna gramatička pravila ( bez učenja njihovih formulacija), da upotrebljavaju pravopisne znakove, da iskorjenjuju provincijalizme i da njeguju književni jezik.
Na kraju 1. razreda učenici treba da pravilno pišu i povezuju slova u riječima, da velikim slovom počinju vlastita imena, da rečenicu počinju velikim slovom a završavaju tačkom, da pišu riječi odvojeno, da ovladaju prostom rečenicom i da su im rečenice logički povezane.
Usavršavanje tehnike i logike čitanja i njegovanje izražajnog čitanja
– traje tokom drugog polugodišta
– neophodno obezbijediti novih, nepoznatih prikladnih tekstova zanimljivog sadržaja i lijepog i interesantnog stila
– za razliku od monografskog postupka gdje su djeca za zadatak imala kod kuće naučen tekst pa su često mehanički pamtila i doslovno prepričavala, u kompleksnom, učenici jednom čitaju tekst sa zadatkom da ga zapamte i samim tim ga je nemoguće naučiti napamet i stvarno ga prepričavaju svojim riječima i logičkim redoslijedom.
– Ovakvim sistematskim vježbanjima se usavršava logika čitanja, a vježbe su:
a) Prepričavanje sa proširivanjem sadržaja
b) Prepričavanje sa prevođenjem iz prvog u treće lice
v) Prepričavanje u ulogama raznih ličnosti iz određenog teksta ( može pomoću lutaka )
Povremeno se organizuju i vježbe individualnog glasnog čitanja radi poboljšanja tehnike čitanja, ali se mnogo više pažnje posvećuje logici čitanja.
– traje tokom drugog polugodišta
– neophodno obezbijediti novih, nepoznatih prikladnih tekstova zanimljivog sadržaja i lijepog i interesantnog stila
– za razliku od monografskog postupka gdje su djeca za zadatak imala kod kuće naučen tekst pa su često mehanički pamtila i doslovno prepričavala, u kompleksnom, učenici jednom čitaju tekst sa zadatkom da ga zapamte i samim tim ga je nemoguće naučiti napamet i stvarno ga prepričavaju svojim riječima i logičkim redoslijedom.
– Ovakvim sistematskim vježbanjima se usavršava logika čitanja, a vježbe su:
a) Prepričavanje sa proširivanjem sadržaja
b) Prepričavanje sa prevođenjem iz prvog u treće lice
v) Prepričavanje u ulogama raznih ličnosti iz određenog teksta ( može pomoću lutaka )
Povremeno se organizuju i vježbe individualnog glasnog čitanja radi poboljšanja tehnike čitanja, ali se mnogo više pažnje posvećuje logici čitanja.
Izgrađivanje pravilne tehnike čitanja i razumjevanja pročitanog teksta
U ovoj etapi nastojimo da učenici ovladaju čitanjem kao sredstvom saznanja i da istovremeno prema svojim mogućnostima koriste čitanje kao sredstvo učenja. Organizuju se intenzivna vježbanja koja se oslanjaju na razvijenu sposobnost pamćenja, sklonost za oponašanje i na radoznalost za novo i nepoznato. Znatiželja se zadovoljava svakodnevnim obezbjeđivanjem listića sa novim tekstovima nepoznatog sadržaja.
U ovoj etapi zastupljeni su sledeći oblici vježbi:
1. Zajedničko ili horsko čitanje u cilju savladavanja tehnike čitanja
2. Individualno čitanje za sebe da bi učenik upoznao sadržaj datog teksta
3. Individualno glasno čitanje radi provjeravanja i korigovanja eventualnih grešaka u čitanju
1. Izgrađivanje pravilne tehnike čitanja je osnovna funkcija horskog čitanja i neophodno je izgraditi sledeće komponente i kvalitete učeničkog čitanja:
– pravilna artikuacija ( bez gutanja završetka riječi i rečenica )
– dobra dikcija – pravilno i lijepo izgovaranje pojedinih riječi u rečeničkim cjelinama, spuštanje glasa na kraju rečenice ( bez naglašenog otežanja prvog sloga, naglašenog izgovaranja poslednjeg sloga i jednosložnih riječim, prelaženje preko tačke, naglog spuštanja glasa na kraju rečenice )
– pravilnu intonaciju ( bez čitanja povišenim i jednolinijskim glasom, slogovanja i slično )
Nekada dominantni ili jedini oblik čitanja – naizmjenično, štafetno glasno individualno čitanje – čitanje teksta po dijelovima je neekonomično i neefikasno pa se danas primjenjuje u manjoj mjeri nego ranije
2. Izuzetnu pažnju treba posvećivati individualnom čitanju za sebe. U početku, treba samostalno da shvate sadržaj a kasnije da ga nakon prvog čitanja što bolje zapamte.
Prve tekstove učenici za sebe čitaju poluglasno ili šapćući, a poslije se traži da čitaju samo očima ili u sebi. Prvi tekstovi su jednostavni i kratki, a kako se povećavaju učeničke čitalačke sposobnosti obrađuju se sve obimniji i složeniji tekstovi. Učenicima se daju svakodnevno novi tekstovi na kojim se zajednički radi, boljim učenicima se daju povremeno složeniji i interesantniji zadaci a slabijima dopunska pomoć. Ova etapa traje do kraja prvog polugodišta i obradi se više desetina tekstova.
Na kraju ove etape svaki učenik treba da poznaje sva slova, da ovlada tehnikom čitanja do nivoa da čita tečno, da ovlada pravilnom artikulacijom, dikcijom i intonacijom, da čita prirodnom brzinom sličnom laganom govoru, uz mogućnost pravilnog ščitavanja težih dužih i nepoznatih riječi, da je osposobe za samostalno čitanje sa neposrednim razumjevanjem sadržaja kraćih nepoznatih tekstova što može da pokaže prepričavanjem takvog teksta u cjelini.
Takođe u ovoj etapi učenici savlađuju i početno pisanje.
U ovoj etapi nastojimo da učenici ovladaju čitanjem kao sredstvom saznanja i da istovremeno prema svojim mogućnostima koriste čitanje kao sredstvo učenja. Organizuju se intenzivna vježbanja koja se oslanjaju na razvijenu sposobnost pamćenja, sklonost za oponašanje i na radoznalost za novo i nepoznato. Znatiželja se zadovoljava svakodnevnim obezbjeđivanjem listića sa novim tekstovima nepoznatog sadržaja.
U ovoj etapi zastupljeni su sledeći oblici vježbi:
1. Zajedničko ili horsko čitanje u cilju savladavanja tehnike čitanja
2. Individualno čitanje za sebe da bi učenik upoznao sadržaj datog teksta
3. Individualno glasno čitanje radi provjeravanja i korigovanja eventualnih grešaka u čitanju
1. Izgrađivanje pravilne tehnike čitanja je osnovna funkcija horskog čitanja i neophodno je izgraditi sledeće komponente i kvalitete učeničkog čitanja:
– pravilna artikuacija ( bez gutanja završetka riječi i rečenica )
– dobra dikcija – pravilno i lijepo izgovaranje pojedinih riječi u rečeničkim cjelinama, spuštanje glasa na kraju rečenice ( bez naglašenog otežanja prvog sloga, naglašenog izgovaranja poslednjeg sloga i jednosložnih riječim, prelaženje preko tačke, naglog spuštanja glasa na kraju rečenice )
– pravilnu intonaciju ( bez čitanja povišenim i jednolinijskim glasom, slogovanja i slično )
Nekada dominantni ili jedini oblik čitanja – naizmjenično, štafetno glasno individualno čitanje – čitanje teksta po dijelovima je neekonomično i neefikasno pa se danas primjenjuje u manjoj mjeri nego ranije
2. Izuzetnu pažnju treba posvećivati individualnom čitanju za sebe. U početku, treba samostalno da shvate sadržaj a kasnije da ga nakon prvog čitanja što bolje zapamte.
Prve tekstove učenici za sebe čitaju poluglasno ili šapćući, a poslije se traži da čitaju samo očima ili u sebi. Prvi tekstovi su jednostavni i kratki, a kako se povećavaju učeničke čitalačke sposobnosti obrađuju se sve obimniji i složeniji tekstovi. Učenicima se daju svakodnevno novi tekstovi na kojim se zajednički radi, boljim učenicima se daju povremeno složeniji i interesantniji zadaci a slabijima dopunska pomoć. Ova etapa traje do kraja prvog polugodišta i obradi se više desetina tekstova.
Na kraju ove etape svaki učenik treba da poznaje sva slova, da ovlada tehnikom čitanja do nivoa da čita tečno, da ovlada pravilnom artikulacijom, dikcijom i intonacijom, da čita prirodnom brzinom sličnom laganom govoru, uz mogućnost pravilnog ščitavanja težih dužih i nepoznatih riječi, da je osposobe za samostalno čitanje sa neposrednim razumjevanjem sadržaja kraćih nepoznatih tekstova što može da pokaže prepričavanjem takvog teksta u cjelini.
Takođe u ovoj etapi učenici savlađuju i početno pisanje.
Usvajanje slova u procesu ščitavanja riječi i kraćih rečenica
Na prvom času ove etape učenicima se pokažu sva slova na razrednoj ilustrovanoj slovarici, sva slova se pred učenice postavljaju KOMPLEKSNO odakle i potiče naziv ovog postupka, 2-3 dana je upotrebljavamo redajući jedno po jedno slovo i horski ga izgovarajući (kao u pripremnom periodu prilikom pisanja na tabli). Objasniti učenicima ulogu sličice – njome će se učenici koristiti ako se nekog slova ne mogu brzo sjetiti.
Zatim se prelazi na ščitavanje jednosložnih i dvosložnih riječi sa otvorenim slogovima, a kasnije se slažu i ščitavaju višesložne riječi i kraće rečenice – dolazi do izražaja individualizacija.
Poslije upotrebe razredne prelazi se na individualnu ilustrovanu slovaricu gdje je još više izražena mogućnost individualizacije.
U početku se koristi ilustrovana slovarica, a kasnije samo slova bez ilustracije.
Zanimljive su STVARALAČKE igre slovima gdje se mjenjanjem, izostavljanjem i dodavanjem slova u određenoj riječi dobijaju (slažu) riječi vrlo različitog značenja (kiša,šaka,šala,šapa,šal…). U ovoj fazi učenja ščitavaju se riječi, i horski, i pojedinačno da bi se vježbalo pravilno ščitavanje – glasovno ščitavanje (otegnuto), međutim otezanje je opravdano samo u početku dok učenici ne savladaju pravilno slijevanje glasova u riječi, a poslije treba da preraste u čitanje. Znači, ne treba otezati glasove nego što je potrebno, ali ne treba ni insistirati brzini dječijeg ščitavanja. Takođe treba insistirati na razumjevanje pojmova, tj. riječi i rečenica koje se ščitavaju.
Vježbanje: Prethodi im razgovor o raznim predmetima, licima, pojavama i aktivnostima u učionici, školi, kući, okolini i svi učenici rade isto.
Na primjer, učitelj pokaže sliku krave a učenici na slovarici sastave KRAVA i čitaju to, pa ih pita šta radi – PASE (isto sastavljaju i čitaju). Zatim pročitaju zajedno – učitelj naglašava da su pročitali CIJELU REČENICU i slične vježbe koje se rade nekoliko dana, znači učenici sastavljaju iste riječi i rečenice i vježbaju se u pravilnom ščitavanju, stičući prednost u iznalaženju slova na slovarici i slaganju riječi i rečenica.
Poslije nekoliko dana učenici sastavljaju i različite riječi i rečenice, čitaju glasno, najzanimljivije učitilj zapisuje štampanim slovima i horski je ščitavaju.
Nakon 10-15 dana rada na slovarici učitelj organizuje vježbe samostalnog i stvaralačkog rada učenika:
a) Učitelj ispriča bajku ili priču, a učenici na slovaricama sastavljaju imena lica, napredniji sastave i poneku rečenicu ili svoju misao koja se odnosi na sadržaj.
b) Sastavljanjem naslova i nekog stihova obrađene i memorisane pjesmice.
v) Učitelj postavi aplikacije, a svaki učenik za sebe pročita te nazive, nacrta u sveskama odabrani predmet, smisli i ispod crteža štampanim slovima napiše jednu ili više rečenica o njemu.
g) Isto kao kod aplikacije samo što učitelj napiše na tabli nazive više različitih predmeta
d) Učenici smišljaju rečenice u vezi sa posmatranim predmetima, zbivanjem i okolini sadržaju slike i pišu ih u sveske ili slažu u slovarice
U sledećoj etapi učitelj (ćuteći) zapisuje na tabli riječi štampanim slovima, a djeca sama, svako za sebe, poluglasnim čitanjem prate pisanje. Tokom ove etape organizuju se vježbe za osamostaljivanje u čitanju kratkih rečenica sa neposrednim razumjevanjem sadržaja. Npr. :
a) Učitelj kaže da djeca pokažu ono što će napisati (desna noga, klupa,sveska…)
b) Kada uđe u učionicu, dok ga sva djeca nisu primjetila piše – mir, stojte, sjedite, stavite na klupu slovarice…
v) Napiše lako pitanje upućeno svim učenicima – Ko nije došao u školu ?
g) Piše opomenu ili nalog određenom učeniku – Milane sjedi na mjesto, Tanja donesi svesku…
– Stalno treba provjeravati shvatanje pročitanih sadržaja.
– Motivisati učenike da i izvan škole čitaju sve što vam je dostupno
– Ponekad je nužno individualna učiteljeva pomoć u redovnoj ili dopunskoj nastavi
– Posebnu pažnju posvetiti naprednijim učenicima
Etapa usvajanja slova u procesu ščitavanja riječi i rečenica traje oko mjesec dana uz relativno mala odstupanja. Završeno je kada u odjeljenju poznaju sva velika i mala štampana slova, kada sa lakoćom slažu i ščitavaju riječi na običnim slovaricama i kada skoro svi mogu samostalno da pročitaju da shvate smisao lakše rečenice. Nakon ovoga prelazi se na izgrađivanje pravilne tehnike čitanja i osposobljavanja učenika za potpunije razumjevanje pročitanog teksta. Istovremeno se vrše specifične pripreme za početno pisanje.
Na prvom času ove etape učenicima se pokažu sva slova na razrednoj ilustrovanoj slovarici, sva slova se pred učenice postavljaju KOMPLEKSNO odakle i potiče naziv ovog postupka, 2-3 dana je upotrebljavamo redajući jedno po jedno slovo i horski ga izgovarajući (kao u pripremnom periodu prilikom pisanja na tabli). Objasniti učenicima ulogu sličice – njome će se učenici koristiti ako se nekog slova ne mogu brzo sjetiti.
Zatim se prelazi na ščitavanje jednosložnih i dvosložnih riječi sa otvorenim slogovima, a kasnije se slažu i ščitavaju višesložne riječi i kraće rečenice – dolazi do izražaja individualizacija.
Poslije upotrebe razredne prelazi se na individualnu ilustrovanu slovaricu gdje je još više izražena mogućnost individualizacije.
U početku se koristi ilustrovana slovarica, a kasnije samo slova bez ilustracije.
Zanimljive su STVARALAČKE igre slovima gdje se mjenjanjem, izostavljanjem i dodavanjem slova u određenoj riječi dobijaju (slažu) riječi vrlo različitog značenja (kiša,šaka,šala,šapa,šal…). U ovoj fazi učenja ščitavaju se riječi, i horski, i pojedinačno da bi se vježbalo pravilno ščitavanje – glasovno ščitavanje (otegnuto), međutim otezanje je opravdano samo u početku dok učenici ne savladaju pravilno slijevanje glasova u riječi, a poslije treba da preraste u čitanje. Znači, ne treba otezati glasove nego što je potrebno, ali ne treba ni insistirati brzini dječijeg ščitavanja. Takođe treba insistirati na razumjevanje pojmova, tj. riječi i rečenica koje se ščitavaju.
Vježbanje: Prethodi im razgovor o raznim predmetima, licima, pojavama i aktivnostima u učionici, školi, kući, okolini i svi učenici rade isto.
Na primjer, učitelj pokaže sliku krave a učenici na slovarici sastave KRAVA i čitaju to, pa ih pita šta radi – PASE (isto sastavljaju i čitaju). Zatim pročitaju zajedno – učitelj naglašava da su pročitali CIJELU REČENICU i slične vježbe koje se rade nekoliko dana, znači učenici sastavljaju iste riječi i rečenice i vježbaju se u pravilnom ščitavanju, stičući prednost u iznalaženju slova na slovarici i slaganju riječi i rečenica.
Poslije nekoliko dana učenici sastavljaju i različite riječi i rečenice, čitaju glasno, najzanimljivije učitilj zapisuje štampanim slovima i horski je ščitavaju.
Nakon 10-15 dana rada na slovarici učitelj organizuje vježbe samostalnog i stvaralačkog rada učenika:
a) Učitelj ispriča bajku ili priču, a učenici na slovaricama sastavljaju imena lica, napredniji sastave i poneku rečenicu ili svoju misao koja se odnosi na sadržaj.
b) Sastavljanjem naslova i nekog stihova obrađene i memorisane pjesmice.
v) Učitelj postavi aplikacije, a svaki učenik za sebe pročita te nazive, nacrta u sveskama odabrani predmet, smisli i ispod crteža štampanim slovima napiše jednu ili više rečenica o njemu.
g) Isto kao kod aplikacije samo što učitelj napiše na tabli nazive više različitih predmeta
d) Učenici smišljaju rečenice u vezi sa posmatranim predmetima, zbivanjem i okolini sadržaju slike i pišu ih u sveske ili slažu u slovarice
U sledećoj etapi učitelj (ćuteći) zapisuje na tabli riječi štampanim slovima, a djeca sama, svako za sebe, poluglasnim čitanjem prate pisanje. Tokom ove etape organizuju se vježbe za osamostaljivanje u čitanju kratkih rečenica sa neposrednim razumjevanjem sadržaja. Npr. :
a) Učitelj kaže da djeca pokažu ono što će napisati (desna noga, klupa,sveska…)
b) Kada uđe u učionicu, dok ga sva djeca nisu primjetila piše – mir, stojte, sjedite, stavite na klupu slovarice…
v) Napiše lako pitanje upućeno svim učenicima – Ko nije došao u školu ?
g) Piše opomenu ili nalog određenom učeniku – Milane sjedi na mjesto, Tanja donesi svesku…
– Stalno treba provjeravati shvatanje pročitanih sadržaja.
– Motivisati učenike da i izvan škole čitaju sve što vam je dostupno
– Ponekad je nužno individualna učiteljeva pomoć u redovnoj ili dopunskoj nastavi
– Posebnu pažnju posvetiti naprednijim učenicima
Etapa usvajanja slova u procesu ščitavanja riječi i rečenica traje oko mjesec dana uz relativno mala odstupanja. Završeno je kada u odjeljenju poznaju sva velika i mala štampana slova, kada sa lakoćom slažu i ščitavaju riječi na običnim slovaricama i kada skoro svi mogu samostalno da pročitaju da shvate smisao lakše rečenice. Nakon ovoga prelazi se na izgrađivanje pravilne tehnike čitanja i osposobljavanja učenika za potpunije razumjevanje pročitanog teksta. Istovremeno se vrše specifične pripreme za početno pisanje.