Hiljadu i jedna noć - Arapske priče
Hiljadu i jedna noć je zbirka dužih i kraćih priča koje su nastale u periodu od 9. do 14. vijeka. Najstariji dijelovi ove zbirke najvjerovatnije potiču iz Indije, a Arapima su došli preko Perzije, ali to je svakako zbirka arapskih priča, novela, bajki, stihova, pa čak i romana. Osnova cijele ove zbirke je priča o Šeherzadi.
Hiljadu i jedna noć je poput nekog nedoglednog okeana sakupila moćne bujice maštovitog pripovjedačkog umijeća čitavog Istoka. Istočnjački carevi i veziri, narodi i plemena – pozdravljaju nas osmijehom, prije nego što će se izgubiti u valovima koji se nad njima sklapaju. Na sreću, dok je Šeherzadina priče, nisu iščezli u nepovrat. Okvirna priča ove knjige je priča o Šeherzadi i caru Šahrijahu. To je zatvorena i samostalna pripovjedna cjelina. U Šeherzadinom pričanju pojavljuju se ličnosti koje također pripovjedaju, ne samo svoju sudbinu, nego i ono što su čuli kao posebnu pripovjetku. Tako nastaju nove priče. I sama kompozicija Hiljadu i jedne noć je veoma složena. Najbolje bi se mogla predstaviti u koncentričnim krugovima, u kojima je najširi onaj o Šeherzadi i Šahrijahu, a sve druge priče pojavljuju se kao uži koncentrični krugovi.
Šeherzada - U jednoj zemlji Dalekog istoka živeo je nekad jedan kralj, koji je svake noći uzimao novu ženu i sledećeg jutra naređivao da je pogube. Posle nekog vremena ljudi su postali smrtno uplašeni, jer je dolazio red i na njihove kćeri da po jednu noć budu kraljice. Tada kćer kraljevog savetnika, koja je bila mudra kao i njen otac, zamoli oca: - Dozvoli da postanem kraljeva žena i da povedem sa sobom svoju sestru kao pratilju.
Njen otac je bio zapanjen ovom molbom , ali je znao da je njegova kćere toliko mudra da bi mogla učiniti i kraj tom strašnom kraljevom ponašanju. I tako se njegova kćer Šeherzada venčala sa kraljem. Posle večere Šeherzada se obrati kralju: - želea bih da se oprostim sa svojom sestrom i poslednji put joj poželim laku noć. Kralj se sa tim složi i dozvoli njenoj sestri da uđue. Kad je sela ona zamoli Šeherzadu: - Draga sestro, ispričaj mi poslednji put jednu od tvojih prelepih priča. Šeherzada poče da priča jednu priču, a kada je završi, kralj je bio tako ushićen, da je hteo da čuje još jednu i ona mu obeća da će mu sledeće večeri ispričati novu priču. Kralju su se njene priče toliko dopale da joj je poštedeo život.
Tako su proveli hiljadu i jednu noć, za koje vreme kralj zavoleo Šeherzadu, a ona mu je podarila troje dece. Priče su prestale, ali kralj je nije pogubio. Ona je ostala kraljica svoje zemlje i svi su bili srećni.
Šeherzada svoje pripovijedanje pročinje pričom o Sindbadu nosaču i Sindbadu moreplovcu. Svoje priče ona priča caru Šahrijahu, koji je zamrzio cijeli ženski rod i svaku noć u svojoj palači dovodio po jednu djevicu, koju je jutrom ubijao. Šahrijah je mrzio žene zbog prevare koju je počinila njegova supruga sa robom. Šeherzada svoju priču počinje pričanjem o Sindbadu nosaču, mladom čovjeku, koji je bio razočaran svojim životom. Jedne prilike zapjevao je pjesmu o svojoj nesreći, te o tome kako ga je "sahvatila gorka i tamna sudba", kako mu je život bijedan i da to Bog vidi, ali ništa ne poduzima. Sindbad nosač upoznaje starijeg čovjeka Sindbada moreplovca, koji priča priču o svojim putovanjima. Još kao mlad, živio je lagodnim životom, ali kada mu je sve to dosadilo krenuo je na svoje prvo putovanje. Na tom putovanju sve je bilo uredu dok kapetan broda nije poželio usidriti brod na nekom ostrvu. Putnici su se tu odmorili i teferičili, dok kapetan nije objavio da se nalaze na ležima uspavanog kita. Tada se već grdosija i počela kretati, mnogi su i poginuli dok se Sindbad moreplovac spasio, uz kako on to sam i kaže, Allahovu pomoć. Na tom ostrvu sreće čovjeka koji ga odvede do njihovog kralja Mihradžana. Kralj je zavolio Moreplovca, međutim Sindbadu sva ta pažnja kralja nije ugušila želju za rodnim gradom Bagdadom, niko nije ni znao ni čuo za Bagdad.
Jednog dana je na ostrvo došao kapetan koji je bio prinuđen da ih nekolicinu ostavi na kitu, te ga Sindbad prepoznaje i odlazi s njim u Bagdad. Nakon svake ispričane priče Sindbad moreplovac daje po sto zlatnika sindbadu nosaču i šalje ga kući uz napomenu da i sutra dođe da čuje još zanimljiviju priču, toliko zanimljiviju da će prethodnu priču i zaboraviti. Šeherzada koja je bila mudra te slatkorječiva, svoje priče prekidala je pred zoru na najzanimljivijem mjestu, tako da bi svaki put car odgodio njenu smrt da bi čuo kraj priče. To je trajalo hiljadu i jednu noć.
Sedam priča Sidnbada moreplovca, sedam njegovih putovanja, imaju svoje sličnosti, ali je svaka na svoj način i drugačija. U svakom putovanju mislio je da neće preživjeti, ali kada bi se uz pomoć Allaha spasio, zaklinjao se da više neće sudbinu izazivati, te da će se smiriti. Sindbadova želja za novim prostranstvima, širokim morima, nepoznatim zemljama i ljudima bila je jača i od svih mogućih opasnosti koje su mu se dešavale, veća je želja bila i od ogromne ptičurine čija su krila mogla da zaklone i samo sunce.
U svakoj Sindbadovoj priči, početak je isti: plovidba je mira i bez problema, ali onda slijedi preokret. U drugoj priči, Sindbad zadrijema i lađa ode bez njega, u trećoj sam dospijeva na Majmunski otok, gdje doživljava da gleda kako majmuni jedu njegove drugove. Sa Majmunskog otoka spasili su se nakon što je mudri Sindbad napravio plan kako da ubiju čudovište kada je zaspalo, te je dva užarena kobca zabio u njegove oči i oslijepio ga. Na ovom primjeru očituje se mdurost i snalažljivost Sindbada. Mnogo je još primjera koji nam odaju Sindbadovu mudrost. Na petom je putovanju Sindbad bio prevaren od strane starca koji mu se učinio jadnim i iscrpljenim, te ga ja Sindbad prihvatio ponijeti preko potoka. Međutim, starac se više nije htio maknuti. Ovdje se pokazuje Sindbadova dobrota. Starca je kasnije napio vinom kojeg je sam napravio te se tako još jednom spasio.
Sve Sindbadove priče protkane su nevjerovatnom vjerom, vjerom u Jednog i Jedinog Allaha dž.š. Nekada se okolnosti u kojima je Sindbad bio bile takve da je preostajala samo nada i vjerovanje u spas od Allaha. Kako su se putovanja nizala, Sindbadova vjera u Allaha je sve više rasla.
Nema utočišta osim u Allahu. Allah se pobrinuo da ne skapam od gladi i žeđi
Nakon ispričanih sedam priča i nakon datih ukupno 700 zlatnika svome imenjaku Sindbadu nosaču, shvaćamo da je Sindbad moreplovac običan čovjek koji je preživio mnogo, te ostaje pitanje koliko je samo priča morao da ispriča moreplovac na raznim dvorovima, u svakakvim prilikama i neprilikama, o svojoj zlosreći i čudima sudbine – dok ih najzad nije u sigurnosti i udobonsti svog raskošnog doma u cjelini ponovio nosaču. Sve ove priče Sindbad moreplovac je ponovio Sindbadu nosaču u želji da on bude zadovoljan svojom sudbinom, svojim mirnim i staloženim životom nosača.
Istina je da si ostao siromah, a da sam ja stekao blago nebrojeno. Pa ipak, zar svaki od nas nije nagrađen po svome naporu?
Sindbad nosač poslije ovih priča shvaća da treba biti zadovojlan svojom sudbinom, te kasnije moli Allaha da mu oprosti zbog njegovog nerazbora. Još nekoliko priča Šeherzada priča Šahrijahu, a sve su priče nevjerovatne i u njima je sve moguće: iz najveće sreće dospjeti u bijedu, ali i obrnuto – iz strašne pogibije uspeti se na vrhunac vlasti. Igrom slijepog slučaja a sve i svakad može da se preokrene. Nikad se ništa ne dovršava, odlaže se kao u nekoj beskrajnoj igri, odlaganje treba da zavara protivnika, a takva igra odlaganja postaje stvarnija i od stvarnosti.
Hiljadu i jednu noć - Šeherzada je odlagala svoju smrt, a kroz njenu priču saznajemo mnogo toga i o njoj: bila je to osjećajna žena, znala je lijepo pripovijedati, što ju je i ostavilo na životu, a nadasve, Šeherzada je bila mudra i lukava. Na kraju, car Šahrijah se divi Šeherzadi, učevnoj i riječitoj, te želi da je načini svojom ženom. Šahrijahov brat Šahzaman je za svoju suprugu uzeo Šeherzadinu sestru Dariazadu, a njihov otac postaje car.
Što se tiče cara Šahrijaha, on naredi da se dovedu bez odlaganja pisari najvještiji iz svih zemalja muslimanskih, te taj niz čudesa i iznenađenja zapišu u knjizi priča o "hiljadu i jednoj noći".
Hiljadu i jedna noć je zbirka dužih i kraćih priča koje su nastale u periodu od 9. do 14. vijeka. Najstariji dijelovi ove zbirke najvjerovatnije potiču iz Indije, a Arapima su došli preko Perzije, ali to je svakako zbirka arapskih priča, novela, bajki, stihova, pa čak i romana. Osnova cijele ove zbirke je priča o Šeherzadi.
Hiljadu i jedna noć je poput nekog nedoglednog okeana sakupila moćne bujice maštovitog pripovjedačkog umijeća čitavog Istoka. Istočnjački carevi i veziri, narodi i plemena – pozdravljaju nas osmijehom, prije nego što će se izgubiti u valovima koji se nad njima sklapaju. Na sreću, dok je Šeherzadina priče, nisu iščezli u nepovrat. Okvirna priča ove knjige je priča o Šeherzadi i caru Šahrijahu. To je zatvorena i samostalna pripovjedna cjelina. U Šeherzadinom pričanju pojavljuju se ličnosti koje također pripovjedaju, ne samo svoju sudbinu, nego i ono što su čuli kao posebnu pripovjetku. Tako nastaju nove priče. I sama kompozicija Hiljadu i jedne noć je veoma složena. Najbolje bi se mogla predstaviti u koncentričnim krugovima, u kojima je najširi onaj o Šeherzadi i Šahrijahu, a sve druge priče pojavljuju se kao uži koncentrični krugovi.
Šeherzada - U jednoj zemlji Dalekog istoka živeo je nekad jedan kralj, koji je svake noći uzimao novu ženu i sledećeg jutra naređivao da je pogube. Posle nekog vremena ljudi su postali smrtno uplašeni, jer je dolazio red i na njihove kćeri da po jednu noć budu kraljice. Tada kćer kraljevog savetnika, koja je bila mudra kao i njen otac, zamoli oca: - Dozvoli da postanem kraljeva žena i da povedem sa sobom svoju sestru kao pratilju.
Njen otac je bio zapanjen ovom molbom , ali je znao da je njegova kćere toliko mudra da bi mogla učiniti i kraj tom strašnom kraljevom ponašanju. I tako se njegova kćer Šeherzada venčala sa kraljem. Posle večere Šeherzada se obrati kralju: - želea bih da se oprostim sa svojom sestrom i poslednji put joj poželim laku noć. Kralj se sa tim složi i dozvoli njenoj sestri da uđue. Kad je sela ona zamoli Šeherzadu: - Draga sestro, ispričaj mi poslednji put jednu od tvojih prelepih priča. Šeherzada poče da priča jednu priču, a kada je završi, kralj je bio tako ushićen, da je hteo da čuje još jednu i ona mu obeća da će mu sledeće večeri ispričati novu priču. Kralju su se njene priče toliko dopale da joj je poštedeo život.
Tako su proveli hiljadu i jednu noć, za koje vreme kralj zavoleo Šeherzadu, a ona mu je podarila troje dece. Priče su prestale, ali kralj je nije pogubio. Ona je ostala kraljica svoje zemlje i svi su bili srećni.
Šeherzada svoje pripovijedanje pročinje pričom o Sindbadu nosaču i Sindbadu moreplovcu. Svoje priče ona priča caru Šahrijahu, koji je zamrzio cijeli ženski rod i svaku noć u svojoj palači dovodio po jednu djevicu, koju je jutrom ubijao. Šahrijah je mrzio žene zbog prevare koju je počinila njegova supruga sa robom. Šeherzada svoju priču počinje pričanjem o Sindbadu nosaču, mladom čovjeku, koji je bio razočaran svojim životom. Jedne prilike zapjevao je pjesmu o svojoj nesreći, te o tome kako ga je "sahvatila gorka i tamna sudba", kako mu je život bijedan i da to Bog vidi, ali ništa ne poduzima. Sindbad nosač upoznaje starijeg čovjeka Sindbada moreplovca, koji priča priču o svojim putovanjima. Još kao mlad, živio je lagodnim životom, ali kada mu je sve to dosadilo krenuo je na svoje prvo putovanje. Na tom putovanju sve je bilo uredu dok kapetan broda nije poželio usidriti brod na nekom ostrvu. Putnici su se tu odmorili i teferičili, dok kapetan nije objavio da se nalaze na ležima uspavanog kita. Tada se već grdosija i počela kretati, mnogi su i poginuli dok se Sindbad moreplovac spasio, uz kako on to sam i kaže, Allahovu pomoć. Na tom ostrvu sreće čovjeka koji ga odvede do njihovog kralja Mihradžana. Kralj je zavolio Moreplovca, međutim Sindbadu sva ta pažnja kralja nije ugušila želju za rodnim gradom Bagdadom, niko nije ni znao ni čuo za Bagdad.
Jednog dana je na ostrvo došao kapetan koji je bio prinuđen da ih nekolicinu ostavi na kitu, te ga Sindbad prepoznaje i odlazi s njim u Bagdad. Nakon svake ispričane priče Sindbad moreplovac daje po sto zlatnika sindbadu nosaču i šalje ga kući uz napomenu da i sutra dođe da čuje još zanimljiviju priču, toliko zanimljiviju da će prethodnu priču i zaboraviti. Šeherzada koja je bila mudra te slatkorječiva, svoje priče prekidala je pred zoru na najzanimljivijem mjestu, tako da bi svaki put car odgodio njenu smrt da bi čuo kraj priče. To je trajalo hiljadu i jednu noć.
Sedam priča Sidnbada moreplovca, sedam njegovih putovanja, imaju svoje sličnosti, ali je svaka na svoj način i drugačija. U svakom putovanju mislio je da neće preživjeti, ali kada bi se uz pomoć Allaha spasio, zaklinjao se da više neće sudbinu izazivati, te da će se smiriti. Sindbadova želja za novim prostranstvima, širokim morima, nepoznatim zemljama i ljudima bila je jača i od svih mogućih opasnosti koje su mu se dešavale, veća je želja bila i od ogromne ptičurine čija su krila mogla da zaklone i samo sunce.
U svakoj Sindbadovoj priči, početak je isti: plovidba je mira i bez problema, ali onda slijedi preokret. U drugoj priči, Sindbad zadrijema i lađa ode bez njega, u trećoj sam dospijeva na Majmunski otok, gdje doživljava da gleda kako majmuni jedu njegove drugove. Sa Majmunskog otoka spasili su se nakon što je mudri Sindbad napravio plan kako da ubiju čudovište kada je zaspalo, te je dva užarena kobca zabio u njegove oči i oslijepio ga. Na ovom primjeru očituje se mdurost i snalažljivost Sindbada. Mnogo je još primjera koji nam odaju Sindbadovu mudrost. Na petom je putovanju Sindbad bio prevaren od strane starca koji mu se učinio jadnim i iscrpljenim, te ga ja Sindbad prihvatio ponijeti preko potoka. Međutim, starac se više nije htio maknuti. Ovdje se pokazuje Sindbadova dobrota. Starca je kasnije napio vinom kojeg je sam napravio te se tako još jednom spasio.
Sve Sindbadove priče protkane su nevjerovatnom vjerom, vjerom u Jednog i Jedinog Allaha dž.š. Nekada se okolnosti u kojima je Sindbad bio bile takve da je preostajala samo nada i vjerovanje u spas od Allaha. Kako su se putovanja nizala, Sindbadova vjera u Allaha je sve više rasla.
Nema utočišta osim u Allahu. Allah se pobrinuo da ne skapam od gladi i žeđi
Nakon ispričanih sedam priča i nakon datih ukupno 700 zlatnika svome imenjaku Sindbadu nosaču, shvaćamo da je Sindbad moreplovac običan čovjek koji je preživio mnogo, te ostaje pitanje koliko je samo priča morao da ispriča moreplovac na raznim dvorovima, u svakakvim prilikama i neprilikama, o svojoj zlosreći i čudima sudbine – dok ih najzad nije u sigurnosti i udobonsti svog raskošnog doma u cjelini ponovio nosaču. Sve ove priče Sindbad moreplovac je ponovio Sindbadu nosaču u želji da on bude zadovoljan svojom sudbinom, svojim mirnim i staloženim životom nosača.
Istina je da si ostao siromah, a da sam ja stekao blago nebrojeno. Pa ipak, zar svaki od nas nije nagrađen po svome naporu?
Sindbad nosač poslije ovih priča shvaća da treba biti zadovojlan svojom sudbinom, te kasnije moli Allaha da mu oprosti zbog njegovog nerazbora. Još nekoliko priča Šeherzada priča Šahrijahu, a sve su priče nevjerovatne i u njima je sve moguće: iz najveće sreće dospjeti u bijedu, ali i obrnuto – iz strašne pogibije uspeti se na vrhunac vlasti. Igrom slijepog slučaja a sve i svakad može da se preokrene. Nikad se ništa ne dovršava, odlaže se kao u nekoj beskrajnoj igri, odlaganje treba da zavara protivnika, a takva igra odlaganja postaje stvarnija i od stvarnosti.
Hiljadu i jednu noć - Šeherzada je odlagala svoju smrt, a kroz njenu priču saznajemo mnogo toga i o njoj: bila je to osjećajna žena, znala je lijepo pripovijedati, što ju je i ostavilo na životu, a nadasve, Šeherzada je bila mudra i lukava. Na kraju, car Šahrijah se divi Šeherzadi, učevnoj i riječitoj, te želi da je načini svojom ženom. Šahrijahov brat Šahzaman je za svoju suprugu uzeo Šeherzadinu sestru Dariazadu, a njihov otac postaje car.
Što se tiče cara Šahrijaha, on naredi da se dovedu bez odlaganja pisari najvještiji iz svih zemalja muslimanskih, te taj niz čudesa i iznenađenja zapišu u knjizi priča o "hiljadu i jednoj noći".
Karlo Kolodi
Karlo Kolodi je italijanski književnik, autor u svetu čuvene bajke o Pinokiju.Rođen je 1826. kao Karlo Lorencini, u Firenci. Otac Domeniko bio je kuvar, a majke Anđela Orcari, radila je kao služavka. Pseudonim Kolodi, Lorencini je izabrao po selu koje se nalazilo u Toskani (Italija), rodnom mestu njegove majke, gde je proveo detinjstvo i završio osnovnu školu. Po završetku škole, Kolodi se školovao za sveštenika, ali se zapošljava kao prodavac knjiga. Ubrzo Kolodi počinje da se bavi politikom, zahvaljajući širenju pokreta za ujedinjenje Italije. Sa 22 godine postaje novinar koji je radio za pokret.Knjiga Pinokio je prvobitno namenjena odraslima i imala samo prvih 15 glava današnje knjige. Kako se izdavaču nije svideo kraj, koji je po njegovom mišljenju bio surov, uspeva da nagovori Kolodija da ga promeni. Kolodi je, umesto da promeni kraj, nastavio da piše nove glave (od 16 do 36). zahvaljujući kojima od prvobitne zamisli da bude knjiga za odrasle, postaje knjiga za decu.
Po ovoj knjizi Volt Dizni je snimio 1940. čuveni crtani film „Pinokio“.
Karlo Kolodi je italijanski književnik, autor u svetu čuvene bajke o Pinokiju.Rođen je 1826. kao Karlo Lorencini, u Firenci. Otac Domeniko bio je kuvar, a majke Anđela Orcari, radila je kao služavka. Pseudonim Kolodi, Lorencini je izabrao po selu koje se nalazilo u Toskani (Italija), rodnom mestu njegove majke, gde je proveo detinjstvo i završio osnovnu školu. Po završetku škole, Kolodi se školovao za sveštenika, ali se zapošljava kao prodavac knjiga. Ubrzo Kolodi počinje da se bavi politikom, zahvaljajući širenju pokreta za ujedinjenje Italije. Sa 22 godine postaje novinar koji je radio za pokret.Knjiga Pinokio je prvobitno namenjena odraslima i imala samo prvih 15 glava današnje knjige. Kako se izdavaču nije svideo kraj, koji je po njegovom mišljenju bio surov, uspeva da nagovori Kolodija da ga promeni. Kolodi je, umesto da promeni kraj, nastavio da piše nove glave (od 16 do 36). zahvaljujući kojima od prvobitne zamisli da bude knjiga za odrasle, postaje knjiga za decu.
Po ovoj knjizi Volt Dizni je snimio 1940. čuveni crtani film „Pinokio“.
Felix Salten
Felix Salten austrijski pisac i kritičar židovskog porijekla. Najpoznatiji je po romanu Bambi iz 1923. godine.Rođen je 6. septembra 1869. godine u Budimpešti kao Siegmund Salzmann. Walt Disney je objavio svoj film baziran na romanu Bambi 1942. godine.
Felix Salten austrijski pisac i kritičar židovskog porijekla. Najpoznatiji je po romanu Bambi iz 1923. godine.Rođen je 6. septembra 1869. godine u Budimpešti kao Siegmund Salzmann. Walt Disney je objavio svoj film baziran na romanu Bambi 1942. godine.
Stevan Bulajić
Stevan Bulajić je rođen u Crnoj Gori 1926. godine, ali je djetinjstvo i naj veći dio života proveo u Sarajevu gdje je i umro 1997. godine.Napisao je kngu Izviđači Vidrinog jezera i još neke.Za njegovu prozu kritičari samatraju da je topla i snažna evokacija prošlosti, a za samog pisaca da je pjesnik prirode. Knjige su mu proistekle iz djetinjstva koje slika ne samo u uskoj sredini, nego i na širem životnom prostoru. Priče Stevana Bulajića nose u sebi snažne slike djeteta koje je često u sukovu sa svojom okolinom i koje samo, više ili manje uspješno, rješava te nesporazume. Iz obimnog književnog opus za djecu Stevana Bulajića ( Njih Šezdeset, Krilati karavan, Dom u divljoj travi, Šalajko i dr.) kritičari izdvajaju podužu pripovijetku Dukljan i vuk u kojoj su sžete sve one najbolje osobine Bulajićevog pripovjedačkog opus. U toj priči pisac obrađuje mitološki motiv o neprijateljstvu čovjeka i vuka, a taj motiv obradio je na neobičan i moderan način. Bulajić, naime, daje ovoj priči brojna i bogata značenja, pa su moguća različita tumačenja i izvlačenja različitih zaključaka od kojih svako može biti ispravan i moguć.ali super je za citanje i glupost i sranje jedno veliko
Stevan Bulajić je rođen u Crnoj Gori 1926. godine, ali je djetinjstvo i naj veći dio života proveo u Sarajevu gdje je i umro 1997. godine.Napisao je kngu Izviđači Vidrinog jezera i još neke.Za njegovu prozu kritičari samatraju da je topla i snažna evokacija prošlosti, a za samog pisaca da je pjesnik prirode. Knjige su mu proistekle iz djetinjstva koje slika ne samo u uskoj sredini, nego i na širem životnom prostoru. Priče Stevana Bulajića nose u sebi snažne slike djeteta koje je često u sukovu sa svojom okolinom i koje samo, više ili manje uspješno, rješava te nesporazume. Iz obimnog književnog opus za djecu Stevana Bulajića ( Njih Šezdeset, Krilati karavan, Dom u divljoj travi, Šalajko i dr.) kritičari izdvajaju podužu pripovijetku Dukljan i vuk u kojoj su sžete sve one najbolje osobine Bulajićevog pripovjedačkog opus. U toj priči pisac obrađuje mitološki motiv o neprijateljstvu čovjeka i vuka, a taj motiv obradio je na neobičan i moderan način. Bulajić, naime, daje ovoj priči brojna i bogata značenja, pa su moguća različita tumačenja i izvlačenja različitih zaključaka od kojih svako može biti ispravan i moguć.ali super je za citanje i glupost i sranje jedno veliko
Ivo Kobaš
Ivo Kobaš je pisac, rođen 26. marta 1954. godine u Grebnicama kod Bosanskog Šamca. Prvih pet razreda osnovne škole pohađao u rodnom selu, šest i sedmi u Bosanskom Šamcu, a osmi u Domaljevcu. Gimnaziju je završio u Orašju, a fakultet za fizičku kulturu u Sarajevu. Profesor je fizičke kulture.
Radio je u Bosanskom Šamcu 11 godina kao profesor fizičkog vaspitanja i odbrane i zaštite i četiri godine kao komandant teritorijalne odbrane. Od 1992-1999. godine je u Holandiji, a od 2000. živi i radi u Sarajevu.
Po dolasku u Sarajevo zaposlio se u Izdavačkoj kući Bosanska riječ, gdje i sada radi.
Čaroliju pisanja za djecu otkrio je u petoj deceniji svoga života. Desilo se to sasvim neočekivano. Kao izbjeglica u Holandiji nije znao dovoljno dječjih pjesama koje bi govorio svojoj kćerki Ivani, a nije imao knjiga iz kojih bi joj mogao čitati. Zato se morao sam potruditi i napisati joj poneku pjesmu.
Ivo Kobaš je pisac, rođen 26. marta 1954. godine u Grebnicama kod Bosanskog Šamca. Prvih pet razreda osnovne škole pohađao u rodnom selu, šest i sedmi u Bosanskom Šamcu, a osmi u Domaljevcu. Gimnaziju je završio u Orašju, a fakultet za fizičku kulturu u Sarajevu. Profesor je fizičke kulture.
Radio je u Bosanskom Šamcu 11 godina kao profesor fizičkog vaspitanja i odbrane i zaštite i četiri godine kao komandant teritorijalne odbrane. Od 1992-1999. godine je u Holandiji, a od 2000. živi i radi u Sarajevu.
Po dolasku u Sarajevo zaposlio se u Izdavačkoj kući Bosanska riječ, gdje i sada radi.
Čaroliju pisanja za djecu otkrio je u petoj deceniji svoga života. Desilo se to sasvim neočekivano. Kao izbjeglica u Holandiji nije znao dovoljno dječjih pjesama koje bi govorio svojoj kćerki Ivani, a nije imao knjiga iz kojih bi joj mogao čitati. Zato se morao sam potruditi i napisati joj poneku pjesmu.
Branko Ćopić
Branko Ćopić (1. januara 1915. do 26. marta 1984.) je bosanskohercegovačkiknjiževnik, po nacionalnosti Srbin, rođen u selu Hašanima u Bosanskoj krajini, (tada Austro-Ugarska). Učiteljsku školu je završio u Banja Luci, a Filozofski fakultet u Beogradu. Već kao student Ćopić se afirmiše kao pisac od dara, skreće na sebe pažnju književne kritike i dobija zasluženo priznanje dodeljivanjem nagrade Milana Rakića.
Branko Ćopić je pisac o kom posljednjih godina postoje različita mišljenja i stavovi : od onih koji u potpunosti negraju umjetničku vrijednost u cjelokupnom njegovom stvaralaštvu za djecu, pa do onih apologetskih u kojima se bez imalo kritičnosti sva su njego- va djela svrstavaju u sami vrh bosanskohercegovačke ( i evropske!) dječje literature. Istina je negdje između: Ćopić jeste značajan dječji pisac, osobito pisac dječje priče, ali i pisac koji ima dosta propusta i promašaja, dosta tendencioznih priča i pjesama nabijenih ideologi-zacijom kako bi se uspješnije djelovalo na malog čitatelja. Ćopić je objavio nekoliko značajnih zbirki dječjih priča među kojima suvremena književna kritika posebno izdvaja U carstvu leptirova i medvjeda, Priče zanesenog dječaka i Baštu sljezove boje. Temeljna vrijednost i novina Ćopićevih dječjih priča je humor, sočan, snažan i specifičan. To je humor koji se njeguje u Bosanskoj krajini, a koji je prepoznatljiv zbog svoje jednostavnosti i univerzalnosti. U tome je i tajna uspjeha humorističkih Ćopićevih priča kod malih čitalaca. U odnosu na pisace njegovog doba je u tome da pristupa djetinjstvu na nov i neobičan način: u pričama ne opisuje život i to dvije njegove strane: ozbiljnu i šaljivu. Tako olakšava životne nedaće i život djeteta čini lakšim i ljepšim. U temelju Ćopićevih humorističkih dječjih priča je narodna tradicija, prošlost naroda i njegovo bogato višestoljetno iskustvo. Svoju poetiku je temeljio na narodnom shvatanju funkcije dječje literature i na šalozbiljnom ppromatranju svijeta djetinjstva. Tako je napravio krupan korak u odvajanja dječje literature od snažnog utjecaja pedagoške tendencije koju su u svojim pričama naglašavali do tada pisci koji su uglavnom bili prosvjetni radnici. Stalne nemire koji u njemu tinjaju bez mnogo razloga i objašnjenja. U pričama se prepliće stvarno i fikcionalno. "Bajka je tu, na dohvat ruke, iza prvih vrba, spustim li očne kapke, istog trenutka oko mene zaigra bučan i bezbrižni dani djetinjstva od kojih mi se vrti u glavi" – napiso je jednom.
Branko Ćopić (1. januara 1915. do 26. marta 1984.) je bosanskohercegovačkiknjiževnik, po nacionalnosti Srbin, rođen u selu Hašanima u Bosanskoj krajini, (tada Austro-Ugarska). Učiteljsku školu je završio u Banja Luci, a Filozofski fakultet u Beogradu. Već kao student Ćopić se afirmiše kao pisac od dara, skreće na sebe pažnju književne kritike i dobija zasluženo priznanje dodeljivanjem nagrade Milana Rakića.
Branko Ćopić je pisac o kom posljednjih godina postoje različita mišljenja i stavovi : od onih koji u potpunosti negraju umjetničku vrijednost u cjelokupnom njegovom stvaralaštvu za djecu, pa do onih apologetskih u kojima se bez imalo kritičnosti sva su njego- va djela svrstavaju u sami vrh bosanskohercegovačke ( i evropske!) dječje literature. Istina je negdje između: Ćopić jeste značajan dječji pisac, osobito pisac dječje priče, ali i pisac koji ima dosta propusta i promašaja, dosta tendencioznih priča i pjesama nabijenih ideologi-zacijom kako bi se uspješnije djelovalo na malog čitatelja. Ćopić je objavio nekoliko značajnih zbirki dječjih priča među kojima suvremena književna kritika posebno izdvaja U carstvu leptirova i medvjeda, Priče zanesenog dječaka i Baštu sljezove boje. Temeljna vrijednost i novina Ćopićevih dječjih priča je humor, sočan, snažan i specifičan. To je humor koji se njeguje u Bosanskoj krajini, a koji je prepoznatljiv zbog svoje jednostavnosti i univerzalnosti. U tome je i tajna uspjeha humorističkih Ćopićevih priča kod malih čitalaca. U odnosu na pisace njegovog doba je u tome da pristupa djetinjstvu na nov i neobičan način: u pričama ne opisuje život i to dvije njegove strane: ozbiljnu i šaljivu. Tako olakšava životne nedaće i život djeteta čini lakšim i ljepšim. U temelju Ćopićevih humorističkih dječjih priča je narodna tradicija, prošlost naroda i njegovo bogato višestoljetno iskustvo. Svoju poetiku je temeljio na narodnom shvatanju funkcije dječje literature i na šalozbiljnom ppromatranju svijeta djetinjstva. Tako je napravio krupan korak u odvajanja dječje literature od snažnog utjecaja pedagoške tendencije koju su u svojim pričama naglašavali do tada pisci koji su uglavnom bili prosvjetni radnici. Stalne nemire koji u njemu tinjaju bez mnogo razloga i objašnjenja. U pričama se prepliće stvarno i fikcionalno. "Bajka je tu, na dohvat ruke, iza prvih vrba, spustim li očne kapke, istog trenutka oko mene zaigra bučan i bezbrižni dani djetinjstva od kojih mi se vrti u glavi" – napiso je jednom.
Waldemar Bonsels
Waldemar Bonsels je njemački pisac, rođen 1881. godine. Napisao je više knjiga a najpoznatija mu je "Pčelica Maja", objavljena 1912. godine, koja je prevedena na 30 ak jezika. Po knjizi je snimljena i serija crtanih filmova.
Pisac je za života bio poznat kao svjetski putnik. Na svoja putovanja krenuo je kao 17ak. Proputovao je Evropu, Indiju, Egipat, Sjevernu i Južnu Ameriku...
Putovao je i pisao, pisao i putovao, i bio rlo omiljen i rado čitan pisac. Umro je 1952 godine.
Waldemar Bonsels je njemački pisac, rođen 1881. godine. Napisao je više knjiga a najpoznatija mu je "Pčelica Maja", objavljena 1912. godine, koja je prevedena na 30 ak jezika. Po knjizi je snimljena i serija crtanih filmova.
Pisac je za života bio poznat kao svjetski putnik. Na svoja putovanja krenuo je kao 17ak. Proputovao je Evropu, Indiju, Egipat, Sjevernu i Južnu Ameriku...
Putovao je i pisao, pisao i putovao, i bio rlo omiljen i rado čitan pisac. Umro je 1952 godine.
Ahmet Hromadžić
Ahmet Hromadžić rođen je 11. oktobra 1923. godine u Bjelaju kod Bos. Petrovca. Završio višu pedagošku školu, objavio veliki broj knjiga, među kojima su: "Labudova poljana", "Patuljak vam priča", "Dječji pisci o sebi", "Okamenjeni vukovi", "Zelengor", "Bistri potoci", "Bijeli svijet", "Dječak jaše konja","Zelena šuma", "Izabrana djela", "Igmanski marš", "Desant na Drvar", "Bihaćka republika", "Partizanska mornarica", "Petrova gora", "Bijeli slavuj" i druge. Njegove knjige prevedene su na više od 30 svjetskih jezika. Bio je osnivac i urednik cuvene biblioteke Lastavica, koja je u svojoj dugogodisnjoj historiji objavila niz najvecih imena domace i svjetske knjizevnosti za djecu. Dobitnik je velikog broja nagrada medju kojima su Nagrada Udruzenja knjizevnika BiH 1958. godine, Sestoaprilska nagrada, Nagrada Mlado pokoljenje za knjizevno djelo i biblioteku Lastavica, nagrade Saveza omladine Jugoslavije i dvadesetsedmojulske nagrade, a odlikovan je i medaljom zasluga za narod, ordenom rada sa zlatnim vijencem i ordenom Republike sa srebrnim vijencem. Bio je clan Akademije nauka i umjetnosti BiH.
U historiji knjizevnosti ce biti upamcen po Patuljak vam prica, Patuljku iz zaboravljene zemlje i Zlatorunu, skolskoj lektiri na kojoj su se obrazovale brojne generacije mladih.
Umro je 1. januara 2003. godine.
Ahmet Hromadžić rođen je 11. oktobra 1923. godine u Bjelaju kod Bos. Petrovca. Završio višu pedagošku školu, objavio veliki broj knjiga, među kojima su: "Labudova poljana", "Patuljak vam priča", "Dječji pisci o sebi", "Okamenjeni vukovi", "Zelengor", "Bistri potoci", "Bijeli svijet", "Dječak jaše konja","Zelena šuma", "Izabrana djela", "Igmanski marš", "Desant na Drvar", "Bihaćka republika", "Partizanska mornarica", "Petrova gora", "Bijeli slavuj" i druge. Njegove knjige prevedene su na više od 30 svjetskih jezika. Bio je osnivac i urednik cuvene biblioteke Lastavica, koja je u svojoj dugogodisnjoj historiji objavila niz najvecih imena domace i svjetske knjizevnosti za djecu. Dobitnik je velikog broja nagrada medju kojima su Nagrada Udruzenja knjizevnika BiH 1958. godine, Sestoaprilska nagrada, Nagrada Mlado pokoljenje za knjizevno djelo i biblioteku Lastavica, nagrade Saveza omladine Jugoslavije i dvadesetsedmojulske nagrade, a odlikovan je i medaljom zasluga za narod, ordenom rada sa zlatnim vijencem i ordenom Republike sa srebrnim vijencem. Bio je clan Akademije nauka i umjetnosti BiH.
U historiji knjizevnosti ce biti upamcen po Patuljak vam prica, Patuljku iz zaboravljene zemlje i Zlatorunu, skolskoj lektiri na kojoj su se obrazovale brojne generacije mladih.
Umro je 1. januara 2003. godine.
Šukrija Pandžo
Šukrija Pandžo (rođen 1910. godine u Ulogu kod Kalinovika) je bio bosanskohercegovački književnik.
Osnovno školovanje je završio u rodnom mjestu, učiteljsku školu u Mostaru, a studirao književnost i francuski jezik na Višoj pedagoškoj školi u Beogradu i završava ga 1940. godine. Kao učitelj, potom kao nastavnik, radio je u raznim seoskim školama. Po dolasku u Sarajevo također je najprije radio kao nastavnik. 1948. godine postao je urednik u Kulturnoj redakciji Radio - Sarajevo. Jedan je od osnivača popularne humorističke emisije "Veselo veče" i "Udruženja književnika BiH".
Pandžo je pisao i za djecu i za odrasle poeziju, prozu, dramske tekstove. Dvostruki je dobitnik nagrade Udruženja književnika BiH; za zbirku pjesama "Razgovori" 1954. i za zbirku priča "Samo još kosovi zvižduću" 1961. Odlukom Savjeta RTV Sarajevo,10. aprila 1970. godine, dobija spomen-plaketu u znak priznanja za dugogodišnji uspješni rad, a 1. juna Josip Broz dodjeljuje mu Orden zasluga za narod sa srebrenim zracima.
Umro je 1984. godine u Sarajevu.
Šukrija Pandžo (rođen 1910. godine u Ulogu kod Kalinovika) je bio bosanskohercegovački književnik.
Osnovno školovanje je završio u rodnom mjestu, učiteljsku školu u Mostaru, a studirao književnost i francuski jezik na Višoj pedagoškoj školi u Beogradu i završava ga 1940. godine. Kao učitelj, potom kao nastavnik, radio je u raznim seoskim školama. Po dolasku u Sarajevo također je najprije radio kao nastavnik. 1948. godine postao je urednik u Kulturnoj redakciji Radio - Sarajevo. Jedan je od osnivača popularne humorističke emisije "Veselo veče" i "Udruženja književnika BiH".
Pandžo je pisao i za djecu i za odrasle poeziju, prozu, dramske tekstove. Dvostruki je dobitnik nagrade Udruženja književnika BiH; za zbirku pjesama "Razgovori" 1954. i za zbirku priča "Samo još kosovi zvižduću" 1961. Odlukom Savjeta RTV Sarajevo,10. aprila 1970. godine, dobija spomen-plaketu u znak priznanja za dugogodišnji uspješni rad, a 1. juna Josip Broz dodjeljuje mu Orden zasluga za narod sa srebrenim zracima.
Umro je 1984. godine u Sarajevu.
Jakov Jurišić
Jakov Jurišić (Bijelo Brdo, Derventa, 19. srpnja 1948. – Sarajevo, 27. listopada 1993.) bio je hrvatski pjesnik, esejist iz BiH. Pisao je i književnu kritiku. Studirao na Veterinarskom fakultetu u Sarajevu. Stalni književni kritičar Oslobođenja (1971.-1974.) i revije Odjek (1974.-1979.), te urednik Naših dana, Lica, Života i Vesele sveske. Ubijen u sarajevskom naselju Grbavica.
Jakov Jurišić (Bijelo Brdo, Derventa, 19. srpnja 1948. – Sarajevo, 27. listopada 1993.) bio je hrvatski pjesnik, esejist iz BiH. Pisao je i književnu kritiku. Studirao na Veterinarskom fakultetu u Sarajevu. Stalni književni kritičar Oslobođenja (1971.-1974.) i revije Odjek (1974.-1979.), te urednik Naših dana, Lica, Života i Vesele sveske. Ubijen u sarajevskom naselju Grbavica.
Ezop
Ezop je bio starogrčkibasnopisac čije su jednostavne basne prožete humorom i protkane alegorijama o međuljudskim odnosima i karakterima. Pretpostavlja se da svoje basne nije zapisivao, nego ih je pričao. Glavni su junaci većinom životinje, a nakon svake basne slijedi koncizna pouka koja otkriva pravu istinu i smisao basne. Kao moguće mjesto Ezopova rođenja navodi se Frigija u Maloj Aziji ili pak grčka Trakija. Jedna je od pretpostavki da je bio rob koji je služio kod mnogih gospodara i da je dobio slobodu kao rezultat svoje mudrosti. Upravo zbog njegove mudrosti pretpostavlja se i da je bio savjetnik kralja Likurga u Babilonu.
Mnogi misle da je basna došla u Europu s Bliskog istoka gdje su se basne u Sumerupričale već oko 3000. pr. Kr. No, pravi začetnik europske basne upravo je Ezop. Samo dvije njegove basne sliče indijskoj Pančatantra, koja je bila osnova i zaperzijske i arapske basne. Europske basne obogaćuju se indijsko-arapskim motivima tek od 13. stoljeća. Ezop je postao uzor brojnim basnopiscima, posebice J. de La Fontaineu, I. A. Krilovu, a i hrvatskome piscu M. A. Relkoviću.
Ezop je bio starogrčkibasnopisac čije su jednostavne basne prožete humorom i protkane alegorijama o međuljudskim odnosima i karakterima. Pretpostavlja se da svoje basne nije zapisivao, nego ih je pričao. Glavni su junaci većinom životinje, a nakon svake basne slijedi koncizna pouka koja otkriva pravu istinu i smisao basne. Kao moguće mjesto Ezopova rođenja navodi se Frigija u Maloj Aziji ili pak grčka Trakija. Jedna je od pretpostavki da je bio rob koji je služio kod mnogih gospodara i da je dobio slobodu kao rezultat svoje mudrosti. Upravo zbog njegove mudrosti pretpostavlja se i da je bio savjetnik kralja Likurga u Babilonu.
Mnogi misle da je basna došla u Europu s Bliskog istoka gdje su se basne u Sumerupričale već oko 3000. pr. Kr. No, pravi začetnik europske basne upravo je Ezop. Samo dvije njegove basne sliče indijskoj Pančatantra, koja je bila osnova i zaperzijske i arapske basne. Europske basne obogaćuju se indijsko-arapskim motivima tek od 13. stoljeća. Ezop je postao uzor brojnim basnopiscima, posebice J. de La Fontaineu, I. A. Krilovu, a i hrvatskome piscu M. A. Relkoviću.
Hugh John Lofting
Hugh John Lofting je britanski književnik, autor, i inače po struci inžinjer. Rođen je 14. januara 1886. godine u Maidenheadu, Berkshire, Engleska - umro je u Topangi, California 26. septembra 1947. godine. Svoju slavu kao pisac je dosegao kreirajući jedan od najpoznatijih i najomiljenijih dječijih likova Doctor Dolittle-a Nakon odsluženja vojnog roka u Prvom svjetskom ratu, gdje je bio ozbiljno ranjen, preselio se sa svojom bližom obitelji u Connecticut, SAD, gdje je nastavio da stvara. |
Slavko Kolar
Slavko Kolar (1891. – 1963.) bio je bio suvremeni pisac i dramatičar. Rođen je kod Paležnika u Garešnici, a tamo mu je i otac radio kao učitelj. Majka mu je bila iz Čazme, a otac iz Zagreba. Osnovnu školu pohađao je u Garešnici, a gimnaziju u čak tri gradova, Požegi, Bjelovaru i Zagrebu. Nikada mu nije išla dobro matematika pa mu profesori nisu predviđali uspješnu budućnost. Nije znao što će raditi nakon završene gimnazije, da bi na kraju počeo studirati agronomiju. Diplomirao je na sveučilištu u Križevcima 1913. godine te se nakon toga odmah i zaposlio. Radio je na mnogim mjestima u struci, često ih mijenjajući, a nikada nije imao dlake na jeziku pa je čak i prisilno morao ići u mirovinu u 34-oj godini. Književnošću se bavio od mladih dana. Pisao je prijepovijetke, novele, humoreske i drame. Najvažnija prozna djela su mu bila: “Breza”, “Nasmijane pripovijesti”, “Ili jesmo ili nismo”, “Mi smo za pravicu”, “Svoga tela gospodar”. Najviše se u njegovim djelima mogu vidjeti opisi socijalnih i ekonomskih odnosa na selu, a probleme je često znao oslikati humorom. |
Lyman Frank Baum
Lyman Frank Baum(Chittenango, 15. svibnja 1856. – Hollywood, 6. svibnja 1919.) bio je američki pisac romana za djecu, najpoznatiji kao tvorac romana Čarobnjak iz Oza. Napisao je trinaest nastavaka serijala iz Oza. Njegov opus se sastoji od 55 romana, devet drugih fantastičnih romana, 82 kratke priče, preko 200 pjesama, te nepoznatog broja izgubljenih romana, scenarija i raznih rukopisa. Tijekom života, nastojao je prenijeti svoja djela na pozornicu i film. Baum je u svojim djelima predvidio medije koji su se pojavili stoljeće kasnije, kao što su televizija, proširena stvarnost, prijenosna računala (The Master Key) i mobilni telefoni (Tik-Tok of Oz). |
Sanja Polak
Sanja Polak hrvatska je književnica rođena 5. studenog 1968. u Zagrebu gdje živi čitav život. Ovdje završava osnovnu školu i gimnaziju. Pohađa Učiteljsku Akademiju i stiče zvanje diplomirane učiteljice za razrednu nastavu. Već više od 20 godina radi kao učiteljica u osnovnoj školi Davorina Trstenjaka i istodobno djeluje kao urednica časopisa za djecu Prvi izbor. Vrlo je aktivna u pisanju za djecu i mlade, a objavljuje i unutar časopisa Smib i Radost. Također piše i scenarije za dječje radijske i televizijske emisije. Suautorica je većeg broja udžbenika za osnovnu školu i razrednu nastavu. Dnevnik Pauline P. njena je izuzetno popularna knjiga koja je uvrštena i u obaveznu lektiru za osnovnu školu. Osim ove, napisala je još 5 knjiga za djecu: Drugi dnevnik Pauline P., Pobuna Pauline P., Mali Jan ima plan, Petrica Pričalica i Dnevnik dobrih anđela. 2004. osvaja nagradu Mato Lovrak za najbolji dječji roman knjigom Drugi dnevnik Pauline P. Članica je Društva dječjih pisaca, Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske – odjel za školstvo, Hrvatskog čitateljskog društva i Hrvatske udruge istraživača dječje književnosti. |