O ZNAČAJU ČITANJA DOBRIH PRIČA TOKOM VASPITAVANJA DJECE
Dobre priče poučavaju djecu tako što ih pripremaju da uoče, razlikuju i vrednuju svoja osećanja, misli, i postupke, ali, takođe, i da naslute i prepoznaju osjećanja, misli i postupke kod ljudi iz svog okružnjenja.
Razmišljajući o vaspitanju djece, indijski pjesnik Tagore pronicljivo zapaža da je važno prepoznati i zadovoljiti potrebu ličnosti djeteta za dobrim i mudro napisanim ili izgovorenim pričama. Zato on, kada govori o priči, izuzetan značaj ovog književnog roda za formiranje ličnosti djece ističe velikim početnim slovom.„Mi djetetu oduzimamo zemlju da bismo ga naučili geografiju, oduzimamo mu jezik da bismo ga naučili gramatiku. On žudi za Pričom, a zatrpan je listom činjenica i datuma…”
Zašto je važno pravilno djeci čitati knjige?Dobra priča – umetnost dobrog – potpunog i iskrenog, životno nadahnutog pripovedanja, podstiče duhovni razvoj čovjeka, a posebno djece. Ona ne samo da razvija sposobnost djeteta da mašta o najrazličitijim ličnostima, događajima ili prostorima, već usredsređuje njegovu pažnju na osobine opisanih ličnosti i na značaj i uticaj ovih osobina na njihove međusobne odnose. Dobre priče poučavaju djecu tako što ih pripremaju da uoče, razlikuju i vrednuju svoja osećanja, misli, i postupke, ali, takođe, i da naslute i prepoznaju osećanja, misli i postupke kod ljudi iz svog okružnjenja.
Bajke zauzimaju počasno mesto. Među mnogim pričama koje djeca slušaju u djetinjstvu, bajke zauzimaju posebno, počasno mjesto. Ovaj fenomen izvanredno tumači Grozdana Olujić, ugledna, širom sveta poznata autorka romana i bajki, prevodilac i antologičar.
Spoznavši značaj bajki za razvoj ličnosti djeteta, ona ukazuje da „bajka djetetu nudi nadu da je jedan humaniji svet ipak moguć, ili bi bar morao biti. Mudrija i starija od svih književnih rodova, bajka to dobro zna, kao što zna da zlatna jabuka čovjekovog sna o sreći ne pada junaku sama od sebe u krilo. Da se do nje dođe, potrebno je preći pustinje i glečere, u bespuću naći put. A put je onoga ko ima snage da njime krene, poručuje bajka djetetu zbunjenom i nesigurnom u sopstvene mogućnosti, otvarajući prostore jednog drugačijeg, lepšeg sveta kakav je moguć, možda samo u snu, jer bajka jeste čovjekov san o sreći, čistije i lepše lice stvarnosti“.
„Od tkiva mašte, tkiva sna, gradi bajka svoj svet, na prvi pogled slučajan, izmišljen, irealan; zapravo sazdan na samim istinama prvog reda. Jer, šta je ako ne istina prvog reda poruka bajke da ljubav nadilazi sva zla, sve nevolje, da njena snaga brda pomera?“
(Grozdana Olujić, Poetika bajke).
Savremeni psiholozi danas su saglasni sa nadahnutim mišljenjem našeg poznatog pisca bajki, Grozdane Olujić, te otuda, iz ugla svoje struke preporučuju roditeljima da čitaju bajke čak i sasvim maloj deci. Oni zapažaju da su opisi ličnosti iz bajki dobra prilika da roditelji pitanjima podstiču dete da samostalno procenjuje ponašanje pozitivnih i negativnih junaka bajke. Poneki psiholozi ukazuju roditeljima da bezraložno strepe da će se njihova deca preplašiti kada se u bajkama susretnu sa zmajevima, čudovištima ili vešticama. Zato oni preporučuju roditeljima da sami biraju i deci čitaju bajke pošto, u tom slučaju mogu, uz pomoć mašte i humora, da „premoste“ ili izmene deo bajke ako primete da on trenutno uznemirava dete. Psiholozi ukazuju da će se deca susresti sa bajkama u društvu vršnjaka u vrtiću, i da od opisa čudovišta iz bajki na dete mnogo neprijatnije deluju scene nasilja koje ona opažaju na filmu ili na televiziji. Smatraju da bajke na neki način pripremaju dete za susret sa bolnim situacijama u stvarnosti kao što su, bolest, rastanak, smrt, zloba ili pakost pojedinih ljudi iz realnog okruženja.
“Poneki psiholozi ukazuju roditeljima da bezrazložno strepe da će se njihova deca preplašiti kada se u bajkama susretnu sa zmajevima, čudovištima ili vešticama.”Postoje i oni koji kritikuju bajke, upozoravajući da su pojedini junaci bajke loš model za ličnost deteta. Oni kritikuju „šemu“ u bajkama, unutar koje su princeze uvek toliko lepe da svojom telesnom privlačnošću osvajaju naklonost predivnog i bogatog princa. Možda su ovi kritičari ogorčeni na ovaj model junaka bajki povređeni postupcima mladih koji se, ponekad, zaista pretvatraju u lovce na veliki miraz ili nasledstvo. Ipak, njihova kritika previđa da u tim istim bajkama koje kritikuju, deca mogu da pronađu sadržaje koji ih uče prepoznavanju značajnih vrlina kao što su upornost, nada, odlučnost…
Zašto deci treba čitati naglas i nakon što nauče da čitaju sama?Umirujuće dejstvo bajkeU jednoj od svojih brojnih knjiga, profesor i akademik Vladeta Jerotić zapaža da se snažna potreba predškolske, ali i školske dece za pričama i bajkama može da upotrebi i kao efikasno terapeutsko sredstvo. Lično sam se u to uverio.
Kada se u u školi, u odeljenju često javljaju negativne emocionalne reakcije učenika usled njihovih netolerantnih rasprava, međusobnih uvreda pa i žestokih svađa, čitanje odgovarajućih bajki koje su manje poznate može da zavađenu družinu zainteresuje i pomogne deci da se oslobode neprijatne napetosti i razdraženosti.
Učestvovao sam u obrazovanju i vaspitanju odeljenja u kome je postojao „višak“ energičnih, samopouzdanih, vođstva željnih ličnosti, sklonih svakoj avanturi, što je karakteristično za period ranog puberteta. Ova deca su bila kreativna, ali, nažalost, mnoga i nedovoljno kultivisana domaćim vaspitanjem. Kriza odnosa unutar njihovih porodica, buran temperament i pubertetet kroz koji su ova deca prolazila, bili su razlog zbog koga je školski čas, češće nego u drugim odeljenjima, započinjao u atmosferi njihove bučne, svađalački intonirane rasprave. Ulazeći u učionicu, često sam ih zaticao u tako bučnom verbalnom sukobu, da me gotovo nisu ni primećivali.
Tražeći najdelotvorniji način da im pomognem da prevaziđu žestinu sukobljavanja, zapazio sam da kada pokažem da sam zainteresovan, da razumem povod koji ih je doveo do rasprava, moji uznemireni učenici su to shvatali kao dobar znak pažnje. Moja zainteresovanost za povod njihovih rasprava značila im je jer su smatrali da ih razumem – da ih prihvatam takve kakvi su u tom trenutku i da ih ne osuđujem zbog njihove snažne potrebe za raspravom kao najbržim načinom kojim žele da se što pre oslobode svojih nagomilanih i neprijatnih emocija.
O čitanju, Ćopiću i lepim rečimaPošto bi primetili da ne odbacujem njihova uzbuđenja i nemire, prihvatali bi moj predlog da raspravu o aktuelnom sukobu odlože za vreme posle časova. Tada bi se primirili i ja sam mogao da ih kratko posavetujem. Predlagao sam im da posle časova mirno razgovaraju o razlikama u svojim stavovima. Govorio sam im da je prirodno da se ličnosti u njihovom uzrastu često razlikuju u svojim procenama. Često sam naglašavao da je veoma važno da jedni druge saslušaju u miru, da se dogovore da svako, bez izuzetka, iskaže svoje mišljenje, i da ga ostali ne prekidaju dok govori… Molio sam ih da ulože ovakav trud, da se potrude da čuju i razmisle o stavovima koja iznose deca koja misle drugačije, da ne žure da ih što pre odbace i osude, a svakako da im se ne podsmevaju, jer to povređuje ličnost. Podsećao sam ih da mogu da zatraže pomoć razrednog starešine, školskog pedagoga ili psihologa, nastavnika veronauke i građanskog vaspitanja ukoliko sukob ne uspeju da razreše sami. U mnogim vanrednim situacijama na početku časa, dobronamernost i zainteresovanost za potrebe učenika bili su moji najbolji saveznici u naporu da zavađene učenike smirim. Tako je planirani rad na času u ovom često uznemirenom odeljenju mogao da započne.
“U jednom takvom trenutku, kada je do kraja časa ostalo oko dvadeset minuta, a rasprava se nezaustavljivo širila, razmišljajući šta da činim, setio sam se zapažanja profesora Jerotića o celishodnosti čitanja bajki uznemirenoj deci.”Ali, dešavalo se da iznenada, usred časa, potisnuta napetost ponovo nezaustavljivo bukne. Bilo je dovoljno da jedan učenik glasno kaže samo jednu reč koja bi ostale podsetila na skorašnji nerazrešen sukob, i uzavrele emocije bi preplavile odeljenje. Tada je obično bilo uzaludno upozoravati ih na loše posledice nezavršenog školskog zadataka. Jednostavno, deca su u tim trenucima bila preokupirana svojim snažnim emocijama. One su sasvim potiskivale njihovu sposobnost da racionalno sagledaju loše posledice svađe na času i da zaborave na savete koja sam im dao, te nisu marila ni za kakav loš ishod svog nezavršenog zadatka na koji sam ih uzaludno upozoravao.
U jednom takvom trenutku, kada je do kraja časa ostalo oko dvadeset minuta, a rasprava se nezaustavljivo širila, razmišljajući šta da činim, setio sam se zapažanja profesora Jerotića o celishodnosti čitanja bajki uznemirenoj deci. Zamolio sam jednog učenika da ode do školske biblioteke i brzo donese jednu zbirku bajki. Dok su se učenici u odeljenju bučno raspravljali oko pitanja zbog kojih su se posvađali, u knjizi sam pronašao jednu kratku bajku. Glasno sam rekao da želim da im pročitam jednu bajku.
Mnogi učenici koji su u žaru rasprave stajali, najednom su seli, i kao po nekoj nevidljivoj komandi počeli da slušaju Priču.
Pošto sam bajku pročitao, jedan učenik je upitao: „Zašto smo slušali ovu priču?“. Odgovorio mu je drug do njega: „Zato što je priča dobra“. I ostali učenici su se složili sa njim. U tom času je zazvonilo.
Na ovom času nije bilo prilike, a možda ni razloga, da se podrobnije razgovara o upravo pročitanoj bajci. Ono što smo i učenici i ja tada neposredno uvideli, bilo je očigledno: kada se sluša Priča – kada je priča dobra, ona stišava razornu buru emocija. Uverio sam se da bajka uzvodi decu zahvaćenu kovitlacem uznemiravajućih emocija (ljutnje, straha, strepnje, zavisti) na duhovne visove sa kojih mogu da sagledavaju vrline junaka priče i njihove akcije i da se, Pričom nadahnuti, energično pokrenu ka izbavljenju iz postojećih napetosti i nemira.
Čitanje pred spavanje – istinsko obrazovanje za decuUmetnost pripovedanjaZašto umetnost pripovedanja vekovima pleni pažnju ljudi svih uzrasta?
Zato što im pomaže da o svojoj ličnosti i o svojim odnosima sa ljudima potpunije rasuđuju, da se u vrtlogu svakodnevnih briga, nespokoja i dilema sigurnije orijentišu ka prepoznavanju i nalaženju Istine i neprolaznih duhovnih vrednosti… Posredstvom uzbudljivo opisanih događaja i primera junaka iz priča, romana ili bajki, deca spontano uče da je važno da se trude da steknu i sačuvaju vrline: samilost, požrtvovanje, nesebičnost, hrabrost… Takođe, vredna književna dela, a posebno ona koja su iskazana u formi bajke, opominju ih da je opasno i štetno poistovećivati se sa karatkernim osobinama negativnih junaka, pošto oni, na kraju, nikada, uistinu, i nisu pobednici.
Zašto je važno pravilno djeci čitati knjige?Dobra priča – umetnost dobrog – potpunog i iskrenog, životno nadahnutog pripovedanja, podstiče duhovni razvoj čovjeka, a posebno djece. Ona ne samo da razvija sposobnost djeteta da mašta o najrazličitijim ličnostima, događajima ili prostorima, već usredsređuje njegovu pažnju na osobine opisanih ličnosti i na značaj i uticaj ovih osobina na njihove međusobne odnose. Dobre priče poučavaju djecu tako što ih pripremaju da uoče, razlikuju i vrednuju svoja osećanja, misli, i postupke, ali, takođe, i da naslute i prepoznaju osećanja, misli i postupke kod ljudi iz svog okružnjenja.
Bajke zauzimaju počasno mesto. Među mnogim pričama koje djeca slušaju u djetinjstvu, bajke zauzimaju posebno, počasno mjesto. Ovaj fenomen izvanredno tumači Grozdana Olujić, ugledna, širom sveta poznata autorka romana i bajki, prevodilac i antologičar.
Spoznavši značaj bajki za razvoj ličnosti djeteta, ona ukazuje da „bajka djetetu nudi nadu da je jedan humaniji svet ipak moguć, ili bi bar morao biti. Mudrija i starija od svih književnih rodova, bajka to dobro zna, kao što zna da zlatna jabuka čovjekovog sna o sreći ne pada junaku sama od sebe u krilo. Da se do nje dođe, potrebno je preći pustinje i glečere, u bespuću naći put. A put je onoga ko ima snage da njime krene, poručuje bajka djetetu zbunjenom i nesigurnom u sopstvene mogućnosti, otvarajući prostore jednog drugačijeg, lepšeg sveta kakav je moguć, možda samo u snu, jer bajka jeste čovjekov san o sreći, čistije i lepše lice stvarnosti“.
„Od tkiva mašte, tkiva sna, gradi bajka svoj svet, na prvi pogled slučajan, izmišljen, irealan; zapravo sazdan na samim istinama prvog reda. Jer, šta je ako ne istina prvog reda poruka bajke da ljubav nadilazi sva zla, sve nevolje, da njena snaga brda pomera?“
(Grozdana Olujić, Poetika bajke).
Savremeni psiholozi danas su saglasni sa nadahnutim mišljenjem našeg poznatog pisca bajki, Grozdane Olujić, te otuda, iz ugla svoje struke preporučuju roditeljima da čitaju bajke čak i sasvim maloj deci. Oni zapažaju da su opisi ličnosti iz bajki dobra prilika da roditelji pitanjima podstiču dete da samostalno procenjuje ponašanje pozitivnih i negativnih junaka bajke. Poneki psiholozi ukazuju roditeljima da bezraložno strepe da će se njihova deca preplašiti kada se u bajkama susretnu sa zmajevima, čudovištima ili vešticama. Zato oni preporučuju roditeljima da sami biraju i deci čitaju bajke pošto, u tom slučaju mogu, uz pomoć mašte i humora, da „premoste“ ili izmene deo bajke ako primete da on trenutno uznemirava dete. Psiholozi ukazuju da će se deca susresti sa bajkama u društvu vršnjaka u vrtiću, i da od opisa čudovišta iz bajki na dete mnogo neprijatnije deluju scene nasilja koje ona opažaju na filmu ili na televiziji. Smatraju da bajke na neki način pripremaju dete za susret sa bolnim situacijama u stvarnosti kao što su, bolest, rastanak, smrt, zloba ili pakost pojedinih ljudi iz realnog okruženja.
“Poneki psiholozi ukazuju roditeljima da bezrazložno strepe da će se njihova deca preplašiti kada se u bajkama susretnu sa zmajevima, čudovištima ili vešticama.”Postoje i oni koji kritikuju bajke, upozoravajući da su pojedini junaci bajke loš model za ličnost deteta. Oni kritikuju „šemu“ u bajkama, unutar koje su princeze uvek toliko lepe da svojom telesnom privlačnošću osvajaju naklonost predivnog i bogatog princa. Možda su ovi kritičari ogorčeni na ovaj model junaka bajki povređeni postupcima mladih koji se, ponekad, zaista pretvatraju u lovce na veliki miraz ili nasledstvo. Ipak, njihova kritika previđa da u tim istim bajkama koje kritikuju, deca mogu da pronađu sadržaje koji ih uče prepoznavanju značajnih vrlina kao što su upornost, nada, odlučnost…
Zašto deci treba čitati naglas i nakon što nauče da čitaju sama?Umirujuće dejstvo bajkeU jednoj od svojih brojnih knjiga, profesor i akademik Vladeta Jerotić zapaža da se snažna potreba predškolske, ali i školske dece za pričama i bajkama može da upotrebi i kao efikasno terapeutsko sredstvo. Lično sam se u to uverio.
Kada se u u školi, u odeljenju često javljaju negativne emocionalne reakcije učenika usled njihovih netolerantnih rasprava, međusobnih uvreda pa i žestokih svađa, čitanje odgovarajućih bajki koje su manje poznate može da zavađenu družinu zainteresuje i pomogne deci da se oslobode neprijatne napetosti i razdraženosti.
Učestvovao sam u obrazovanju i vaspitanju odeljenja u kome je postojao „višak“ energičnih, samopouzdanih, vođstva željnih ličnosti, sklonih svakoj avanturi, što je karakteristično za period ranog puberteta. Ova deca su bila kreativna, ali, nažalost, mnoga i nedovoljno kultivisana domaćim vaspitanjem. Kriza odnosa unutar njihovih porodica, buran temperament i pubertetet kroz koji su ova deca prolazila, bili su razlog zbog koga je školski čas, češće nego u drugim odeljenjima, započinjao u atmosferi njihove bučne, svađalački intonirane rasprave. Ulazeći u učionicu, često sam ih zaticao u tako bučnom verbalnom sukobu, da me gotovo nisu ni primećivali.
Tražeći najdelotvorniji način da im pomognem da prevaziđu žestinu sukobljavanja, zapazio sam da kada pokažem da sam zainteresovan, da razumem povod koji ih je doveo do rasprava, moji uznemireni učenici su to shvatali kao dobar znak pažnje. Moja zainteresovanost za povod njihovih rasprava značila im je jer su smatrali da ih razumem – da ih prihvatam takve kakvi su u tom trenutku i da ih ne osuđujem zbog njihove snažne potrebe za raspravom kao najbržim načinom kojim žele da se što pre oslobode svojih nagomilanih i neprijatnih emocija.
O čitanju, Ćopiću i lepim rečimaPošto bi primetili da ne odbacujem njihova uzbuđenja i nemire, prihvatali bi moj predlog da raspravu o aktuelnom sukobu odlože za vreme posle časova. Tada bi se primirili i ja sam mogao da ih kratko posavetujem. Predlagao sam im da posle časova mirno razgovaraju o razlikama u svojim stavovima. Govorio sam im da je prirodno da se ličnosti u njihovom uzrastu često razlikuju u svojim procenama. Često sam naglašavao da je veoma važno da jedni druge saslušaju u miru, da se dogovore da svako, bez izuzetka, iskaže svoje mišljenje, i da ga ostali ne prekidaju dok govori… Molio sam ih da ulože ovakav trud, da se potrude da čuju i razmisle o stavovima koja iznose deca koja misle drugačije, da ne žure da ih što pre odbace i osude, a svakako da im se ne podsmevaju, jer to povređuje ličnost. Podsećao sam ih da mogu da zatraže pomoć razrednog starešine, školskog pedagoga ili psihologa, nastavnika veronauke i građanskog vaspitanja ukoliko sukob ne uspeju da razreše sami. U mnogim vanrednim situacijama na početku časa, dobronamernost i zainteresovanost za potrebe učenika bili su moji najbolji saveznici u naporu da zavađene učenike smirim. Tako je planirani rad na času u ovom često uznemirenom odeljenju mogao da započne.
“U jednom takvom trenutku, kada je do kraja časa ostalo oko dvadeset minuta, a rasprava se nezaustavljivo širila, razmišljajući šta da činim, setio sam se zapažanja profesora Jerotića o celishodnosti čitanja bajki uznemirenoj deci.”Ali, dešavalo se da iznenada, usred časa, potisnuta napetost ponovo nezaustavljivo bukne. Bilo je dovoljno da jedan učenik glasno kaže samo jednu reč koja bi ostale podsetila na skorašnji nerazrešen sukob, i uzavrele emocije bi preplavile odeljenje. Tada je obično bilo uzaludno upozoravati ih na loše posledice nezavršenog školskog zadataka. Jednostavno, deca su u tim trenucima bila preokupirana svojim snažnim emocijama. One su sasvim potiskivale njihovu sposobnost da racionalno sagledaju loše posledice svađe na času i da zaborave na savete koja sam im dao, te nisu marila ni za kakav loš ishod svog nezavršenog zadatka na koji sam ih uzaludno upozoravao.
U jednom takvom trenutku, kada je do kraja časa ostalo oko dvadeset minuta, a rasprava se nezaustavljivo širila, razmišljajući šta da činim, setio sam se zapažanja profesora Jerotića o celishodnosti čitanja bajki uznemirenoj deci. Zamolio sam jednog učenika da ode do školske biblioteke i brzo donese jednu zbirku bajki. Dok su se učenici u odeljenju bučno raspravljali oko pitanja zbog kojih su se posvađali, u knjizi sam pronašao jednu kratku bajku. Glasno sam rekao da želim da im pročitam jednu bajku.
Mnogi učenici koji su u žaru rasprave stajali, najednom su seli, i kao po nekoj nevidljivoj komandi počeli da slušaju Priču.
Pošto sam bajku pročitao, jedan učenik je upitao: „Zašto smo slušali ovu priču?“. Odgovorio mu je drug do njega: „Zato što je priča dobra“. I ostali učenici su se složili sa njim. U tom času je zazvonilo.
Na ovom času nije bilo prilike, a možda ni razloga, da se podrobnije razgovara o upravo pročitanoj bajci. Ono što smo i učenici i ja tada neposredno uvideli, bilo je očigledno: kada se sluša Priča – kada je priča dobra, ona stišava razornu buru emocija. Uverio sam se da bajka uzvodi decu zahvaćenu kovitlacem uznemiravajućih emocija (ljutnje, straha, strepnje, zavisti) na duhovne visove sa kojih mogu da sagledavaju vrline junaka priče i njihove akcije i da se, Pričom nadahnuti, energično pokrenu ka izbavljenju iz postojećih napetosti i nemira.
Čitanje pred spavanje – istinsko obrazovanje za decuUmetnost pripovedanjaZašto umetnost pripovedanja vekovima pleni pažnju ljudi svih uzrasta?
Zato što im pomaže da o svojoj ličnosti i o svojim odnosima sa ljudima potpunije rasuđuju, da se u vrtlogu svakodnevnih briga, nespokoja i dilema sigurnije orijentišu ka prepoznavanju i nalaženju Istine i neprolaznih duhovnih vrednosti… Posredstvom uzbudljivo opisanih događaja i primera junaka iz priča, romana ili bajki, deca spontano uče da je važno da se trude da steknu i sačuvaju vrline: samilost, požrtvovanje, nesebičnost, hrabrost… Takođe, vredna književna dela, a posebno ona koja su iskazana u formi bajke, opominju ih da je opasno i štetno poistovećivati se sa karatkernim osobinama negativnih junaka, pošto oni, na kraju, nikada, uistinu, i nisu pobednici.